Bolnice, a ne klubovi

Danima me već svrbi prst i imam onaj ružan osjećaj u želucu. Vrtim rečenice u glavi i kontempliram sam sa sobom te propitkujem i sebe i druge. Uz sve to nazvalo me najmanje deset ljudi, još toliko poslalo poruke da me pitaju što se događa s ozljedama na pripremama u nekim našim klubovima. Pa se pripremite da ćete u sljedećih dvadesetak minuta pročitati ponešto o tome.

Znam što ćete reći i da, jesam, razmislio sam i o mogućim posljedicama ovog teksta. Možda se zamjerim nekim klubovima ili trenerima, koji bi se mogli prepoznati ovdje, ali ionako sam se odavno pomirio s tim da u Lijepoj našoj nikada neću raditi u klubovima, s obzirom na to da nisam ničiji rođo u kombinacijama. Sam sebe tješim da do takvih poslova neću doći jer ipak malo predaleko razmišljam u odnosu na većinu ljudi koji rade u hrvatskom sportu, koji su još tamo gdje smo bili prije 30 godina.

Za trenere koje ću spomenuti…. A njima bi trebao biti bad, a ne meni. Uostalom, u hrvatskim klubovima rade samo najveći stručnjaci (a ja to nikako nisam).

Da prijeđemo na stvar, ha? Ajmo.

NORMALNO NIJE NORMALNO

Ono što me najviše brine, a ujedno i smeta, jest ogroman broj ozlijeđenih igrača u Hrvatskoj, što izgleda mnogi smatraju normalnom pojavom. Treneri tih igrača to smatraju normalnom pojavom, liječničke službe to smatraju normalnom pojavom, a jadni igrači i mi, koji nešto malo znamo o svojem poslu, to smatramo svakakvim, samo ne – normalnim.

(Nedavno je na jednoj konferenciji u Zagrebu liječnik jedne naše reprezentacije rekao da su u pripremnom periodu ozljede normalna stvar. Pa što se tu uopće čudimo sad, kad jedan LIJEČNIK tako razmišlja.)

U mojem dugogodišnjem radu sa sportašima shvatio sam da je jedna stvar u cijeloj priči najbitnija. Samo jedna jedina. A to je da IGRAČ MORA BITI ZDRAV, ništa drugo.

Može on biti najbrži, najsnažniji ili najzgodniji, ovisi zašto dolazi na utakmice, ali ako je ozlijeđen, brate, nemaš od njega baš nikakve koristi. Niti on sam od sebe, a niti klub koji ga plaća.

(Nije mi jasno kako klubovi već nisu shvatili da gube ogromne novce na to što im igrači sjede na klupama ili hodaju po terapijama, umjesto da zabijaju i donose im profit.)

Iskreno, žao mi je tih sportaša. I sam sam bio nekada u njihovoj ulozi, znam kako je to kad treniraš kao zvijer i onda se ozlijediš, pa samo nemoćno gledaš druge kako igraju i uživaju u onom što rade. Ali postoji jedna bitna razlika u odnosu na ta davna vremena kad sam bio u njihovoj ulozi. Tad bi ti nakon iskrenutog zgloba samo rekli: “Dobro je, zaveži tenisicu čvršće, idemo dalje!”, i to je bilo to. Kakve balans-daske, kakvi bakrači…

LJUDI MOJI, JE LI TO MOGUĆE!?

Danas? Ma bolje da ne pričam kakva sve znanja postoje, kakva su znanja DOSTUPNA, a mi smo i dalje ostali na dobro-je-mali-nije-ti-ništa-stisni-tenisicu varijanti.

(Najbolje mi je kad netko kaže: “Kaj ga boli briga, uzeo je vulo, a samo sjedi na tribini i ne mora se znojiti dole.” Vjerujte mi, nije tako. Mnogi bi sportaši bacili novce samo da mogu zdravi zaigrati.)

OK. Ajmo sad malo o tome što se kod nas (ne) radi.

Nisam pametan, pa dajte mi pomozite, molim vas:

• Kako je moguće da jedan klub u bilo kojem trenutku tijekom bilo koje sezone ima barem deset ozlijeđenih igrača? Godinama, ne jednom-dvaput? I opet kao onaj doktor prije šest paragrafa, svi su se pomirili s tim, svima je to normalna stvar!?
• Kako može biti normalno da jedan klub ima toliki broj operacija koljena u jednoj sezoni? Molim? To su mehaničke ozljede? Kakva glupost… Majstore moj, kad je tebi igrač spreman, onda ni koljena ne pucaju samo tako. Namjerno ne ulazim sad u patologiju tih ozljeda, nema smisla, ali operacija je operacija, to je jedino bitno.
• Kako je moguće da toliki broj kostiju pukne u stopalu u jednoj sezoni?
• Kako je moguće da ti igrač vuče ozljedu leđa GODINU DANA i da se ne zna sa sigurnošću kakva je ozljeda?

Sad ću vam zazvučati pretenciozno ili bahato, ali ne lažem vas, sve možete i sami provjeriti: Nikada, ali doslovno NIKADA, nijednom igraču u bilo kojem klubu u kojem sam radio nije pukla “zadnja loža”, kao što se to nije nikada dogodilo niti jednom igraču koji s nama radi u Body&Mind studiju.

Da. Dobro ste pročitali. NITI JEDNOM.

Ne pričam o operacijama koljena, jer bi to bio moj najveći poraz da mi se to dogodi. A u Hrvatskoj lože pucaju kao da ih namjerno ozlijeđuju, to je sve pod “normalno”, jer – eto, to su sportaši, normalno je da se ozljeđuju.

U jednom klubu igraču tri puta (brojkom: 3) u sezoni puca zadnja loža i sve i dalje ostaje isto. Umjesto da nađete način kako to riješiti. Nije fleksibilan i neće se istezati? Odlično, pošaljemo te na Pilates ili ti nađemo ucitelja Yoge, peglaš to tri puta tjedno i vidi vraga – dovelo te u red. Ali to je već znanstvena fantastika za njih.

DEČKI SE RUŠE PO TERENU ZBOG NEZNANJA

Kako je moguće da igrač operira koljeno, pauzira godinu dana, vrati se i na PRVOJ utakmici opet ozljedi ISTO koljeno i završi na operaciji?

Ili dođe u klub stariji igrač, pravo pojačanje, s tim da je imao vrlo kratku pauzu od kraja sezone do početka priprema, a ti ga svejedno nakon par dana treninga staviš da ti igra prijateljsku utakmicu. Možete li pogoditi što se dogodilo tom igraču na utakmici? Čestitamo, i on se ozlijedio!

(S tim da igrača u potpunosti razumijem. Želi što prije ući u sustav, izboriti se za svoje mjesto. Ali netko ga treba polako uvoditi u sustav treninga, zbog niza faktora. Ako se to ne radi, tad će taj igrač preseliti na tribinu. Vaše iskusno, veliko pojačanje.)

U normalnom trenažnom programu, naravno, to nije normalno. Ne može i ne smije se dogoditi, ali eto, kod nas je i to – već možete lagano ponavljati sa mnom tu riječ – normalno.

U istom klubu bio je i igrač koji treba smršaviti na početku priprema. I iz prehrane mu izbace ugljikohidrate, koji su tad, na početku priprema, samo najvažniji, samo osnovna energetska komponenta, ma ništa posebno. Pa igrač se na pripremama treba puniti, a ne prazniti! Normalno da se dečko srušio na terenu, normalno da se i ozlijedio poslije toga…

Nemojte misliti da priča ima samo jednu stranu. Igrači koji treniraju u Body&Mind studiju po našem Progressive sustavu zdravi su tijekom cijele sezone, bez obzira na to dolaze li stalno ili samo odrade pripreme, pa poslije toga treniraju po programima koje im šaljemo ili odemo kod njih s vremena na vrijeme odraditi neke mikrocikluse. Uglavnom, svi su zdravi i ne ozljeđuju se, a ima ih na desetke, bave se svim mogućim sportovima. Zato se uspješno bavimo i rehabilitacijom i postrehabilitacijom, pa kada takve programe ubacite u sustav dok je sportaš zdrav – naravno da nema problema s ozljedama!

Onaj što treba smršaviti? Da je naš sportaš, ne bi se odricao ugljikohidrata (dapače), a svejedno bi u mjesec dana skinuo sedam kilograma i izgledao kao monstrum. A u klubu se takvima samo rugaju zbog kilaže, ne poduzimaju baš ništa u vezi toga.

(Čitam nakon Modriceve ozljede izjave naših velikih stručnjaka kako su pljuvali liječničku i trenersku struku Real Madrida. Da, Real Madrida. “Oni ne znaju svoj posao”, “Luka se već trebao vratiti”… Eto, oni znaju. Vratili bi ga za mjesec dana, pa kad bi se opet ozljedio, rekli bi da je to normalno. Usput, jeste vidjeli Luku danas? Savršeno zdrav. Čekanje + strpljenje + stručnjaci = oporavak.)

KVALITETNI SE MUČE, A KONOBARI NAS ŠKOLUJU

Vjerojatno se pitate što se toliko loše radi ili ne radi da imamo toliki broj ozljeda. Previše je toga, ali ovdje ću navesti one razloge za koje mislim da su najbitniji.

Nažalost, na društvenim mrežama i po raznim gymovima vidim mnogo kvalitetnih trenera, s odličnim razmišljanjima i pristupima treningu, ali oni nisu u klubovima, nego moraju raditi po nekim sobama, trenirati svoje soirtaše i boriti se za kruh, a rade odličan posao. Sumnjam da će ikad dobiti priliku da rade u nekom kubu, da razvijaju svoje ideje, razvijaju i hrvatski sport, pa da na kraju i hrvatski sportaši postižu bolje rezultate.

A to bi trebalo biti iznad privatnih interesa, zar ne? Ma dobro, taj problem širi je od samog sporta, znam.

Tako ćete i doživjeti da kod nas osoba koja je trener tri godine drži predavanje trenerima s deset i više godina staža. (Znam, nije bitno koliko dugo si trener, ali nakon par godina rada još uvijek ništa ne znaš, vjerujte mi.) I ta osoba se čudi kako u klubovima u Europi igrači idu u hladne kupke nakon treninga. Pa iz koje si ti priče ispao, dragi moj!? Takvi rade, iako im nije mjesto tamo, a kvalitetni treneri – nemaju posla.

Zato nam i jest tako, zato nismo više u sumraku nego u mraku hrvatskog sporta, u kojem ne možemo više pobijediti ni konobare, stolare i automehaničare. (Ako su one naše ozljede “mehaničke”, znači li to da su kod ovih automehaničke?)

Jedan od razloga zašto nam se i konobari rugaju na terenu u pretkolima europskih natjecanja jest što ne pratimo trendove. Nama se još uvijek smiju jer sa sportašima radimo Pilates i Yogu. Jer ih pokušavamo razviti u svim segmentima, mentalnim, duhovnim, ljudskim, a ne kao jedan profesor s Kineziološkog fakulteta koji je hladno rekao: “Ja sa svojim sportašima razgovaram kao s glupanima, ionako ne razumiju što im govorim.”

E pa mi ne razgovaramo tako. Meni osobno su se smijali kad sam Dariju Šariću i Mariju Hezonji posuđivao knjige u knjižnici, kad sam ih tjerao da čitaju. Danas kad se čujem s Hezom, nitko sretniji od mene kad mi kaže da je pronašao neku dobru novu knjigu. E to je moja najveća ostavština za tog dečka.

NIJE SVE U ŠUMI I TEGOVIMA

A što se Pilatesa i Yoge tiče… Mi još živimo u vremenu u kojem je Pilates “ono za žene”, a Yoga “ono nešto vjersko, a mi smo katolici pa ne može”. Tako je i meni osobno jedan glavonja u klubu objasnio. Ameri su valjda glupi, oni primjenjuju sve metode, Phil Jackson vjerojatno bi završio u zatvoru da je Hrvat jer je Zen master.

Nema mjesta u našim klubovima za drugačiji pristup. Nema mjesta za trenere s drugačijim pristupom. Ima mjesta za hrpetinu ozlijeđenih igrača.

A edukacija je odmah iza ugla, nije sve u “šumi i tegovima”, nije sve ni unutar granica Hrvatske, nije toliko teško prihvatiti stvari koje svi ostali vide, umjesto osuđivanja. A kad bi tako bilo, onda bi klubovi bili klubovi, a ne bolnice na kraju grada.

Ništa bolje nije ni kad se na silu pokušava ugurati Pilates i Yogu u pripremu sportaša. Sve da si pet puta magistar ili doktor kineziologije, ne možeš raditi Pilates ako se nisi za to obrazovao. Igrač ozlijedi leđa, fizio mu da vježbe za leđa i par dana poslije – svi igrači rade te iste vježbe koje su postale: “Program za leđa.” Ozbiljnom treneru Pilatesa to se ne može dogoditi. Ne može se dogoditi da trener kaže da mišić ne jača kroz ekscentričnu kontrakciju, da kod skleka izdahneš u donjoj, a ne u gornjoj poziciji.

A takvi majstori rade po klubovima. Daj mi 100×100, 50×200, povraćaš? Povraćaj, povraćali su i drugi ha-ha. To su treneri i pripreme. Kakva prevencija, regeneracija, individualni pristup. Svi peglaju sve, svi peglaju isto, tko preživi, pričat će… Hej, u Hrvatskoj još nismo uveli ni individualni pristup treningu! Pa jel’ to moguće? Ne pristupa se svakom igraču individualno, ne napravi se posturalna dijagnostika koja je temelj svega… Aparati za stotine tisuća eura u tom su slučaju potpuno bezvrijedni, što ti vrijede kad ne pogledaš ni jesu li igraču poravnati zglobovi.

“Ma nek zna trčati i nek zna s loptom, ostalo nije bitno”, to je jedina logika takvih treninga i priprema.

ŠTA ĆE IM SNAGA NOGU, DAJ 130 KG U BENČU

Znate da u mnogim klubovima u Hrvatskoj igrači ne rade snagu nogu? Ne naprave ni najobičniji “glupi” čučanj po mjesec dana. A ako i naprave, odu u drugu krajnost, rade samo čučanj i doviđenja… I još red bench-pressa, zgibova, najnefunkcionalnijih trbušnjaka, kao da nije 2015. nego 1915.

Pa kako da onda igrač ne bude ozljeden? Ne shvaćam zašto se to sve skupa događa. Što se boje, da će igrači biti umorni ako se s njima pravilno radi? Kad vidim noge nekim našim sportašima, pomislim da sanjam, sjetim se odmah Tudora koji je bio u šoku kad je došao u Juventus jer tamo rade noge najmanje tri puta tjedno. Pa nego šta, brate, neće valjda jednom mjesečno!? Koliko davno je to bilo s Tudorom i Juveom, a mi smo i dalje na istoj razini, igrači se ozljeđuju, sve je to – pogađate – normalno…

DA IH JE BAREM VIŠE KAO RUDEŽ

U Hrvatskoj postoji jedan veliki strah od treniranja, pogotovo u nogometu. Zlatno je pravilo da treniramo jednom dnevno po sat i pol, eventualno dva sata. Ne dao Bog da se to prekorači, pa umorit će se igrači… Ma koga vi zajebavate?

A i taj jedan trening:

• trećina je priprema i zagrijavanje
• trećina je priča
• trećina je rad, što znači da su igrači na maksimumu kojih 45 minuta. Ako i toliko…

Nema tu puno filozofije. Majstore, treniraj dva puta dnevno ili budi u klubu po nekoliko sati, što je meni bolja opcija, da ne trošiš vrijeme na putovanje, da se ne griješ/hladiš itd. I to je to. Trenitaš i spreman si, a ne ovako, laganica, dragi.

Damjan Rudež je u Indiana Pacersima dolazio u klub u devet ujutro i tamo bi bio do 15. A još odigra tri-četiri utakmice tjedno. Što je dvije-tri više nego ovi ovi kod nas… Pa zašto onda on može, a drugi ne mogu? Zato jer je jedan trening dnevno – ako ćemo iskreno – zajebancija.

Nedavno dođem u jedan košarkaški klub koji ima uvjete da bi posramio i najveće klubove u Europi. Radni dan je bio, lagano poslijepodne, a unutra – nema psa. Prazno. Nigdje nikoga. “Zasluženi odmor”, kaže mi jedan od trenera. Ma kakav odmor, pa zabijte se unutra i cijelo ljeto radite na sebi, tako se stvaraju mladi igrači, tako se pripremaju za ono što ih čeka, tako će postati profesionalci. A oni na odmoru… Na kojem je točno Rudež odmoru? Cijelo ljeto provodi sate i sate na treninzima, sad i u SAD-u radi na sebi iako mu sezona počinje za tri mjeseca.

UMJESTO U NBA, ODLAZE NA REBRO

Nije ni čudo da onda ti klinci poslije provedu pola karijere po doktorima i muku muče s ozljedama, ali tu nisu samo klubovi krivi. Krivi su i igrači, koji se ne ponašaju kao profesionalci i ne žive kao profesionalci. O njima neću, njihov problem. (Ali bih s užitkom lupio kaznu takvima da sam njihov klub.)

Sportaše od malena više nitko ne odgaja u duhu sporta. S njima rade birtijaši i profesori poput onog što se hvali da s njima razgovara kao s glupanima. A sjećam se dok sam bio u Ciboni, Coach Spahija složio je mjerenja igrača od prvog do zadnjeg dok smo bili u klubu, sve kako bismo ih doveli u red i kako bi izgledali kako treba. Zašto? Jer nam je bilo stalo da igrač od pola milijuna eura nema 15% masti.

Isto je tako i s razvojem motoričkih sposobnosti kod sportaša. Točno se zna kad se i što razvija, a ne da meni dolaze sportaši koji s 20 godina ne znaju raditi na ljestvama jer im je koordinacija kao kod djeteta od deset godina.

(Osim ako su djeca koja treniraju u Body&Mind studiju po Progressiveu za djecu. Onda to znaju i s pet godina.)

Sramotno je to, a još je sramotnije što im treneri govore da im to ne treba. Jer su zvijeri, super snažni i spremni. Samo što onda dođu kod nas u studio i ne mogu napraviti deset minuta treninga Pilatesa, treninga koje umirovljenice od 60 godina odrade.

NE VODITE DJECU KOD LUĐAKA

Jedan od najvećih problema u hrvatskom ekipnom sportu općenito jest što nema sustava. Individualni imaju, zato i donose sve više rezultata, a u momčadskim sportovima imamo sve manje uspjeha. A nažalost, i sve manje zdravlja.

Baš niti jedan klub u Hrvatskoj nema izgrađen sustav, što može napraviti jedan jedini ozbiljni kondicijski trener, bez problema može koordinirati rad u cijelom klubu, složiti tko što treba raditi i to je to. Nema ega, nema taštine, složen sustav.

Umjesto toga, bude samo: “pa kaj će nama sad tu neki kondicijski prodavati pamet, pa znamo mi što trebamo raditi”. Znate, zato se i događaju ozljede od najmlađih kategorija do prve momčadi, a posture su im kao kod starijih osoba.

Ono što smo mi otkrili nakon što smo napravili uistinu ogroman broj dijagnostika jest da sport krene “uništavati” tijelo na svoj specifičan način već u najranijoj dobi, pa nam tako svi nogometaši dođu s gotovo identičnim posturama i problemima. Nažalost, tome nitko ne predaje važnost u klubovima i već i najmlađi nogometaši imaju narušenu funkcionalnost tijela te počinju razni problemi (posturalni, misicni itd).

Sljedeći problem jest što nema mjere. Ili se radi premalo ili se pak radi previše pa djeca treniraju dva puta dnevno po par sati, a roditeljima je super kada dijete dođe kući i sruši se u krevet, ne gnjavi mamu i tatu nego ih pusti na miru. Dragi roditelji, nije to dobro za djecu, ne vodite ih da treniraju kod tih ludaka!

NITKO NIJE NEDUŽAN

Da se razumijemo, ovaj tekst ne odnosi se samo na trenere, nego i na fizioterapeute, masere i klupske liječnike. Prevelik broj puta sam bio svjedok krive dijagnoze i upropaštavanja mnogih karijera zbog krivog liječenja. Netko će reći: “Ma kaj ti znaš, ti si samo kondicijski trener”, ali sve i da ne znam previše toga, mnogo sam toga lošeg vidio. Ne govorim o onima koji svoj posao rade onako kako treba, nego o onima kojima se neda čak ni izmasirati igrača, kamoli nešto više.

Ili o onima koji mjesecima daju krive dijagnoze i upropaste cijelu sezonu zdravom igraču jer su liječili nešto drugo. Ali znate kako je, to je normalno. Ako klupski doktor ima pet krivih dijagnoza tijekom jedne sezone u klubu, onda, majstore, očtio nije normalno, a ti dobiješ nogu.

Ali kod nas je spika: “Pa tu je već godinama, dobar je sa svima, nema veze”, pa liječnik ne dobije nogu, nego mladom igraču šest mjeseci liječi aduktor, iako dečko ima problema s trbušnim zidom. I što se dogodi? Sa 16 godina mladi zdravi sportaš odradi dvije operacije trbušnog zida. I usput sluša trenera kako urla na njega kad kaže da ga boli. Koliko je samo takvih primjera…

Jedini sustav koji kod nas postoji jest sustavno uništavanje sportaša. Dajte, ljudi, izađite više iz tih crno-bijelih filmova u svojim glavama i kupite plazmu.

STRUJA, MAGNET, LASER, A NE RUKE

Fizioterapeuti su također pronašli easy-way-out. Staviš igrača na struju, magnet i laser i to je to. Jako malo ih radi rukama, a volja za učenjem takva je da im trebaju tri mjeseca da igrača vrate nakon neke smiješne ozljede. Osoba s kojom ja surađujem to rukama riješi tri puta brže nego oni s aparatima, uz još važniju razliku da se poslije ruku ta ozljeda više – ne vraća.

A red je da za kraj spomenem i famozno tempiranje forme, koje je očito trend u Hrvatskoj.

Moje iskustvo kaže da tempiraš formu za prvu utakmicu u sezoni. Zašto? Pa da bi se pokazao navijačima u najboljem svjetlu, da bi igrači dobili na samopouzdanju i da se podigne atmosfera u cijeloj momčadi. Ne tempiraš formu za dva mjeseca poslije, moraš sve od početka gaziti, moraš od prve utakmice pomesti sve da bi bio top.

A ako si vrhunski spreman sad, bit ćeš i za dva mjeseca. Ako znaš što radiš, taj ćeš ritam bez problema držati kroz cijelu sezonu. OK, bit će padova, ali glupost je da si na početku sezone užas jer se pripremaš za ono što slijedi za dva mjeseca.

KAOS UZ TERENE

Ma bolje da se zaustavim. Shvatili ste o čemu je riječ. Kvaliteta rada takva je da su nam klubovi bolnice, a ne mjesta zdravlja i sreće. Nisam pisao što bi se trebalo raditi da bi se te ozljede izbjegle samo zato jer ne želim educirati one koji to ne žele, nego sam htio ukazati na probleme o kojima drugi šute. Tabu teme svakih priprema.

Iskreno, već sam sam sebi glup koliko pričam o svim problemima koji postoje oko nas, ali jednostavno ne mogu šutjeti i ne želim se uklopiti u filozofiju “kud svi Turci”. Jer vjerujem da nas ima dosta koji se ne slažemo s većinom. Žao mi je kaj uopće ovakve stvari moram pisati, što uopće postoje, ali ovo što neki ljudi rade po klubovima i usput za to primaju plaće… Pa to vrijeđa inteligenciju svih nas.

A još nas više treba vrijeđati što treneri u omladinskim pogonima dobivaju plaće od saveza, što znači da ih plaćamo mi, porezni obveznici, da mi koji nešto znamo plaćamo one koji ne znaju raditi.

Prvi put kad u Hrvatskoj bude raspisan natječaj za posao u nekom klubu, a da ne bude preko neke veze, ja ću zapaliti svijeću. No mislim da ću dobro ostariti dok je ne upalim.

Uh. Svega sam nabacao u ovaj tekst. Ali možda tako najbolje vidite koji kaos vlada uz teren.

Za kraj moram reći svaka čast izuzetcima, nije u svakom kubu kao što je napisano. Dapače. Ima prekrasnih klubova i prekrasnih trenera koji rade sa sportašima. Samo šteta što se tih malo sretnika utapa u oceanu crnila koje vlada u hrvatskom sport.