BryantPilates-workouts-Pilates-Reformer-Machine

Pilates u kondicijskoj pripremi sportaša

Što je zajedničko LeBronu Jamesu, Kobeju Bryantu, Kyleu Lowryju, Jasonu Kiddu, Damjanu Rudežu, Ronaldinhu, Garethu Baleu, Carlesu Puyolu, Philu Jonesu, Ivanu Kelavi, Sereni Williams, Andyju Murrayu, Juliji Mancuso, Tigeru Woodsu, Josipu ValčićuLuki StepančićuFilipu Iviću? Osim, naravno, očite činjenice da se radi o vrhunskim sportašima.

Na dobrom ste tragu, kad ste već na našoj stranici – Svi oni treniraju PILATES!

Svjedoci smo sve većeg broja primjera u svijetu u kojima profesionalni sportaši koriste Pilates unutar svojih trenažnih režima. Uz dvije osnovne primjene:

  • kao metodu treninga kojom poboljšavaju sportske performanse
  • kao terapeutsku i rehabilitacijsku metodu, za prevenciju i sanaciju sportskih ozljeda.

Pa kad je već toliko rasprostranjen, možda je vrijeme da vam odgovorimo na jednostavna pitanja – što je to zapravo Pilates? Koji su njegovi benefiti za vrhunske sportaše?

KONTROLOGIJA

Pilates predstavlja jedinstvenu filozofiju i sustav treninga. Koncipiran je prije stotinu godina od strane Josepha H. Pilatesa, čije ime danas nosi, iako se izvorno zvao Contrology iliti Kontrologija. Taj naziv najbolje pokazuje temeljnu premisu Pilatesa: MIND OVER MUSCLE! Ništa bez interakcije uma i tijela, ništa bez inteligentnog pristupa treningu.

Pilates je za svoju metodu posudio elemente yoge, zen-meditacijeborilačkih vještina i gimnastike, ali svejedno je stvorio poseban sustav. Tek u suvremenoj znanosti pronalazi svoju potvrdu.

Koliki je problem svladati Pilates? Ma sitnica, čini ga samo preko 500 vježbi, uz još stotine modifikacija te promjene podloga, rekvizita (lopte, polulopte, nestabilne baze, obruči, gume) i/ili posebno diznajniranih sprava (Reformer, na kojem i naši treneri redovito treniraju, Cadillac, Chair i Barrels, gdje osim težine vlastitog tijela, vježbač mora svladati i otpor koji pružaju opruge).

Zvuči kao bilo koja druga metoda, zar ne? Ne baš.

UČENJE MIŠIĆA

Osnovna razlika između Pilatesa i drugih trenažnih procesa jest pristup, njime se prije svega trenira, uči i usvaja precizan i korektan pokret. Učite kako se kretati što bolje. Učite koje mišiće, u kojem postotku kontrakcije i kojim redoslijedom treba upaliti, kako bi pokret bio korektan, a utrošak energije minimalan. A kroz sve – od prvih i jednostavnih pokreta do posljednjih, složenih i koordiniranih – Pilates koristi svjesnost i nervno-mišićnu komunikaciju.

Čim osvijestite kvalitetne obrasce kretanja, dobili ste zdravu podlogu za daljnji razvoj, za nadogradnju sportsko-specifičnih kretnji, pa onda i dugovječnost i zdravlje sportaša.

Rezultati su očiti. Pilatesom se poveća mobilnost i stabilnost zglobova, onako kako bilo koja druga trenažna tehnika to ne bi mogla napraviti. Optimizacija, dobar odnos između mobilnosti i stabilnosti – e to je bit Pilatesove metode! Bez toga nema razvoja drugih motoričkih sposobnosti, bez toga vaše tijelo stalno radi na rezervi umjesto da iskoristi svoj puni potencijal.

NUŽAN U KONDICIJSKOJ PRIPREMI SPORTAŠA

Ne čudi onda što svi heroji iz prve rečenice ovog teksta ulažu dodatno vrijeme baš u ovu metodu. PILATES JE NUŽAN SEGMENT KONDICIJSKE PRIPREME SPORTAŠA!

Jednostavno je to. Nudi im integracijski pristup tijelu – aktivira sve slojeve mišića, primarno one duboke, stabilizacijske, pa onda i one površinske. E onda već pričamo o cjelovitom koštano-mišićnom programu:

  • Jača ukupnost muskulature
  • Korigira mišićni disbalans
  • Korigira posturu
  • Unapređuje motoričku inteligenciju
  • Maksimizira biomehaničke potencijale tijela.

A i uma. Ne možeš u Pilates ako si sportaš, a nisi širokog uma!

Zašto? Pa zato jer svaki trening traži od njih budnost uma, kako bi sportaš naučio precizno i ekonomično kretanje, smanjio broj ozljeda, duže trajao i, na kraju krajeva, bio zdrav čovjek. Ne idu na Pilates oni koji bi htjeli samo trenutačnu efikasnost, nego oni koji žele dugoročno uživati u svojem zdravlju i funkcionalnosti, pa onda uz to još biti vrhunski u svojem sportu.

Da. Vjerujte. Pilates čini čuda za sportaše.

(Još da nema neznanja trenera…)

PREVARITI TIJELO I UMOVE

Primjenjivost Pilatesa u vrhunskom sportu je velika, a baš se sukladno svojem specifičnom fokusu programiraju i treninzi. Pa odradite treninge:

  • prevencije
  • regeneracije
  • pripreme za SAQ trening
  • propriocepcije
  • snage (i to visokointenzivne)
  • fleksibilnosti
  • rehabilitacije…

Upravo mogućnost da mijenja fokus, složenost i intenzitet omogućava ovom sistemu da izaziva tijelo i um (Body&Mind, kužite?) stalno na neke nove načine. Idealno za sportaše – oni se ionako brže adaptiraju na određene protokole, pa trebate “prevariti” njihova tijela i njihove umove, izazvati ih na način na koji nisu navikli.

Izmjenjujući različite vrste mišićnih kontrakcija, višezglobnim i višeravninskim kretnjama, Pilates povećava snagu, mišićnu izdržljivost, fleksibilnost, balans, koordinaciju, propriocepciju i kinestetiku. Posebna pozornost daje se ekscentričnoj kontroli pokreta, što je važno za trening pliometrije i temelj je treninga prevencije.

(Koliko bi manje “zadnjih loža” bilo u nogometu da se pazi na ovakve stvari u pripremama nogometaša…) 

Kad smo već spomenuli pliometriju, Pilates nam nudi horizontalnu, na tvrdoj i mekoj (trampolin) bazi, što je nužno u oporavku prije prelaska na treninge vertikalne skočnosti. Tonus cijelog tijela se poveća, a naravno da je moguće povećati i hipertrofiju mišića.

(Samo trebaš znati…)

PKK ZA BENEFITE VJEŽBANJA

To je onaj dio Bodyja, a Mind svojim angažmanom u pokrete tijela utječe na povećanje kognitivnih sposobnosti. Princip je jednostavan – kognitivne sposobnosti => brzina reakcije => brzina usvajanja tehnike kretanja.

U Pilatesu se vježbe izvode u svim mogućim pozicijama, u stabilnim i nestabilnim uvjetima, s različitim otporima, no koji god se protokol izvodi, s kojim god ciljem, sve se svodi na tri faktora bez kojih nema benefita vježbanja:

  • PRECIZNOST
  • KONCENTRACIJA
  • KONTROLA POKRETA!

Ujedno se njime korigira i optimizira mehanizam disanja, čime se povećava lumbo-pelvična stabilnost, koncentracija, brzina regeneracije te stvaraju povoljni uvjeti za povećanje funkcionalnih sposobnosti. Osnova svake vježbe jest aktivacija corea i u tom smislu je Pilates uistinu superioran.

SUVREMENI PILATES JE PILATES ZA SPORTAŠE

Pa iako se radi o stogodišnjaku, taj se starac znao prilagoditi na nova saznanja o tijelu i pokretu. Pilates metoda doživjela je mnoge promjene, povećao se i broj vježbi i broj varijacija, posturalno analiziranje tijela postalo je primaran uvjet za programiranje, težište je prebačeno na personalizaciju i kvalitetu programiranja treninga, pa je i logično da se metoda proširila i postala primjenjiva na svim krajevima svijeta.

Baš zato su metode Pilatesa uzele vodeće mjesto u kineziterapiji i kondicijskoj pripremi. Nezaobilazan su dio treninga pojedinaca u sportu, ali i cijelih sportskih klubova, bilo da se radi o NBA ligi, NFL-u, MLB-u ili Premiershipu i engleskoj ragbijaškoj ligi.

Pionir suvremenog učenja i vodeća škola Pilatesa u svijetu je STOTT PILATES. Njemu uz bok su POLESTAR PILATES i u novije vrijeme BALANCED BODY. S njima nikako ne možete pogriješiti!

ZA SVAKI SPORT POSEBNO DIZAJNIRAN PROGRAM

Spomenuli smo da postoji preko 500 vježbi. Kako onda pogoditi koju vježbu trebate dati kojem sportašu?

Jednostavno – odabir Pilates vježbi stvara se po prirodi sporta i razini mišićnog disbalansa sportaša. Ipak, postoje neke pravilnosti u većini slučajeva:

  1. Prva faza programa odnosi se na smanjenje tog disbalansa, popravljanje posture i optimizaciju mobilnosti i stabilnosti. Jačanje corea sastavni je dio svih faza trenažnog procesa. Njegova stabilnost osigurava bazu za brze, snažne i sigurne akcije ruku, nogu i trupa, uz prevenciju ozljeda.
  2. Druga faza donosi pristup vježbama za povećanje brzine, agilnosti i reaktibilnosti. U programiranju je važno prepoznati mjesto za mobilnost i stabilnost kralježnice, posebno za povećanje njezinog rotacijskog potencijala. Ne treba ni naglašavati da je to bitno za brojne sportove.
  3. Treća faza osigurava sportašima kvalitetu pokreta, uz dodatak brzine. Do tog se stiže uz kontroliranu perifernu mobilnost i složene obrasce kretanja, temeljene na specifičnim zahtjevima sporta.
  4. Program se nastavlja s dodatnim snaženjem centra i periferije. Kako? Uz dinamičnije i složenije vježbe, kojima je cilj dodatno izazvati koordinaciju, balans i dinamičku stabilnost, uz razvoj mišićne izdržljivosti i snage.

Zaključak? Očito je da se Pilates perfektno uklapa u višestranu, bazičnu i specifičnu kondicijsku pripremu sportaša. Ali važan je uvjet da takve treninge vodi vrhunski educiran trener, onaj koji razumije kondicijsku pripremu, koji razumije ciljeve kondicijske pripreme i specifičnosti sporta.

Zvuči nespojivo, barem ovako na prvu. A baš mi imamo svojeg konja za trku!

PRVI U REGIJI SPOJILI PILATES I KONDICIJSKU PRIPREMU

Body&Mind studio u Zagrebu prvi je centar kondicijske pripreme u regiji koji je integrirao Pilates u trenažne procese sportaša, ali i prvi Pilates studio koji je integrirao kondicijsku pripremu u svoj rad. Upravo u toj sinergiji leži naša prednost u odnosu na sve ostale centre.

(Da, sad se hvalimo!)

Osim što smo prije četiri godine prvi krenuli sa sustavnom primjenom ove metode i pridružene dijagnostike, jedan smo od rijetkih centara u svijetu u kojem kondicijski trener i trener Pilatesa zajednički kreiraju trenažne programe. U svijetu, dobro ste pročitali!

Na taj način već od inicijalne dijagnostike, koja uključuje i specifične motoričke testove, primjenjuje se jedinstven sustav kondicijske pripreme, pod imenom PROGRESSIVE, u kojem Pilates zauzima točno određeno mjesto u planiranju i programiranju, sukladno ciklusu u kojem se nalazi sportaš tijekom sezone.

(Recimo, ovako to radi nogometni golman Ivan Kelava. Ili rukometaš Alen Dujmić.)

Važan segment te simbioze jest činjenica da su naši treneri Pilatesa ujedno i kondicijski treneri, a naši kondicijski treneri također su i treneri Pilatesa.

NAJJAČE SVJETSKE LIGE

Naš specifičan sustav rada prepoznaju i brojni strani kolege, a i drugi sportaši, što potvrđuje i činjenica da po tom sustavu treniraju igrači iz najjačih svjetskih liga. Zato smo se i mi raširili na potpuno različite sportove: od košarke do nogometa, od rukometa do odbojke, od skijanja do boksa, od tenisa sve do formule. I nije uopće problem ako nam sportaši nisu u Zagrebu, dapače, mnogo naših sportaša uspješno trenira izvan granica Hrvatske po programima koje im pripremimo.

Posebno nam je zadovoljstvo što uspjeli uspostaviti jedinstvenu suradnju. Svi dobni uzrasti, baš svi – od najmlađih kategorija sve do seniora – u jednom košarkaškom klubu u Zagrebu trenirat će po našem Progressive sustavu.

Taj cijeli klub dodajte broju od tridesetak sportaša koji individualno treniraju u našem studiju, pa dobijete veliki broj hrvatskih sportaša koji znaju što znači Stott Pilates unutar kondicijske pripreme.

VAŽNOST EDUKACIJE TRENERA

A kad vidite kompleksnost Pilatesa iz prvog dijela teksta, pa još i kondicijske pripreme iz drugog, dužnost je kondicijskih trenera da budu upućeni u sadržaj, dosege i primjenu Pilatesa u kondicijskoj pripremi. Svaki trener trebao bi znati što je Pilates, barem da se ne zadrži na onom, kod nas uvriježenom stavu, da je to “ono nešto za žene”. Profesionalci moraju znati više.

Nažalost, većina trenera, sportaša i vježbača ni ne zna kako izgleda trening Pilatesa. Zato ga i doživljavaju na krivi način.

S obzirom na važnost pozicioniranja svakog segmenta tijela u kretnjama u Pilatesu, na njihovu preciznost i detaljnost, nužan uvjet učinkovitosti u kondicijskoj pripremi jest izobrazba trenera. Naime, Pilates je zaseban, složen sustav, neće imati svoju svrhu ako se izvodi površno.

Stoga i ne čudi činjenica da se u mnogim stranim sportskim klubovima, uz kondicijske trenere, nalaze i treneri Pilatesa. Jedino duboko poznavanje metode, specijalizacija Pilatesa u vrhunskom sportu i primjena svih sprava daju trenerima adekvatan alat u radu sa sportašima. Znanje, iskustvo i vještina svakog trenera koji je završio sveobuhvatnu Pilates naobrazbu potvrđuju se certifikatom. Dugi niz godina specijalističkog educiranja i prakse tek su prvi važan segment u doprinosu Pilatesa vrhunskom sportu.

Naime, ukupna opremljenost studija spravama i rekvizitima za Pilates drugi je neophodan uvjet, koji će utjecati na realnu provedbu trenerskog znanja, pa samim time i vještinu sportaša.

OTVORENOST JE BITNA

Naravno, propast će vam i specijalizacija i praksa i opremljenost studija ako ne postoji najbitniji preduvjet primjene Pilatesa u kondicijskoj pripremi – otvorenost sportskih sustava novim načinima treninga. A međunarodna praksa samo će vam potvrditi, primjena Pilatesa u vrhunskom sportu uvelike se isplatila.

Kad sve zbrojimo, Body&Mind studio opremljen je svim potrebnim spravama, alatima, znanjem i iskustvom. Pilates u kondicijskoj pripremi vodi osoba s najduljom (15 godina) i najopsežnijom (svjetski validnom) specijalističkom edukacijom u regiji, jedina sa završenom Pilates edukacijom u radu sa sportašima, a stječe i formalnu naobrazbu u kondicijskoj pripremi sportaša, što jamči sportašima sigurnu i visoko efikasnu primjenu Pilatesa u njihovoj pripremi.

Nadam se da će i ovaj tekst pomoći u pojašnjenju pojmova vezanih za primjenu Pilatesa u kondicijskoj pripremi i potaknuti kondicijske trenere da se dalje educiraju u tom smjeru. Ili barem da svojem timu pridruže visoko educiranog trenera Pilatesa.

(Ujedno se nadam da će svaki Pilates trener imati dovoljno profesionalne odgovornosti da se ne gura u rad sa sportašima ako njegovo znanje i iskustvo nisu tome odrasli.)

A rad sa sportašima traži najveću razinu Pilates edukacije. Pa još i bogato iskustvo, visoku razinu inteligencije i intuiciju, koju trener treba posjedovati. Za sve to onda može zahvaliti Josephu H. Pilatesu jer je imao viziju, a sportašima jer su imali hrabrost i rušili predrasude.

Vaš Pilates coach

Mirela Anić,

trener i jedini ovlašteni edukator Stott Pilatesa u regiji

Bolnice, a ne klubovi

Danima me već svrbi prst i imam onaj ružan osjećaj u želucu. Vrtim rečenice u glavi i kontempliram sam sa sobom te propitkujem i sebe i druge. Uz sve to nazvalo me najmanje deset ljudi, još toliko poslalo poruke da me pitaju što se događa s ozljedama na pripremama u nekim našim klubovima. Pa se pripremite da ćete u sljedećih dvadesetak minuta pročitati ponešto o tome.

Znam što ćete reći i da, jesam, razmislio sam i o mogućim posljedicama ovog teksta. Možda se zamjerim nekim klubovima ili trenerima, koji bi se mogli prepoznati ovdje, ali ionako sam se odavno pomirio s tim da u Lijepoj našoj nikada neću raditi u klubovima, s obzirom na to da nisam ničiji rođo u kombinacijama. Sam sebe tješim da do takvih poslova neću doći jer ipak malo predaleko razmišljam u odnosu na većinu ljudi koji rade u hrvatskom sportu, koji su još tamo gdje smo bili prije 30 godina.

Za trenere koje ću spomenuti…. A njima bi trebao biti bad, a ne meni. Uostalom, u hrvatskim klubovima rade samo najveći stručnjaci (a ja to nikako nisam).

Da prijeđemo na stvar, ha? Ajmo.

NORMALNO NIJE NORMALNO

Ono što me najviše brine, a ujedno i smeta, jest ogroman broj ozlijeđenih igrača u Hrvatskoj, što izgleda mnogi smatraju normalnom pojavom. Treneri tih igrača to smatraju normalnom pojavom, liječničke službe to smatraju normalnom pojavom, a jadni igrači i mi, koji nešto malo znamo o svojem poslu, to smatramo svakakvim, samo ne – normalnim.

(Nedavno je na jednoj konferenciji u Zagrebu liječnik jedne naše reprezentacije rekao da su u pripremnom periodu ozljede normalna stvar. Pa što se tu uopće čudimo sad, kad jedan LIJEČNIK tako razmišlja.)

U mojem dugogodišnjem radu sa sportašima shvatio sam da je jedna stvar u cijeloj priči najbitnija. Samo jedna jedina. A to je da IGRAČ MORA BITI ZDRAV, ništa drugo.

Može on biti najbrži, najsnažniji ili najzgodniji, ovisi zašto dolazi na utakmice, ali ako je ozlijeđen, brate, nemaš od njega baš nikakve koristi. Niti on sam od sebe, a niti klub koji ga plaća.

(Nije mi jasno kako klubovi već nisu shvatili da gube ogromne novce na to što im igrači sjede na klupama ili hodaju po terapijama, umjesto da zabijaju i donose im profit.)

Iskreno, žao mi je tih sportaša. I sam sam bio nekada u njihovoj ulozi, znam kako je to kad treniraš kao zvijer i onda se ozlijediš, pa samo nemoćno gledaš druge kako igraju i uživaju u onom što rade. Ali postoji jedna bitna razlika u odnosu na ta davna vremena kad sam bio u njihovoj ulozi. Tad bi ti nakon iskrenutog zgloba samo rekli: “Dobro je, zaveži tenisicu čvršće, idemo dalje!”, i to je bilo to. Kakve balans-daske, kakvi bakrači…

LJUDI MOJI, JE LI TO MOGUĆE!?

Danas? Ma bolje da ne pričam kakva sve znanja postoje, kakva su znanja DOSTUPNA, a mi smo i dalje ostali na dobro-je-mali-nije-ti-ništa-stisni-tenisicu varijanti.

(Najbolje mi je kad netko kaže: “Kaj ga boli briga, uzeo je vulo, a samo sjedi na tribini i ne mora se znojiti dole.” Vjerujte mi, nije tako. Mnogi bi sportaši bacili novce samo da mogu zdravi zaigrati.)

OK. Ajmo sad malo o tome što se kod nas (ne) radi.

Nisam pametan, pa dajte mi pomozite, molim vas:

  • Kako je moguće da jedan klub u bilo kojem trenutku tijekom bilo koje sezone ima barem deset ozlijeđenih igrača? Godinama, ne jednom-dvaput? I opet kao onaj doktor prije šest paragrafa, svi su se pomirili s tim, svima je to normalna stvar!?
  • Kako može biti normalno da jedan klub ima toliki broj operacija koljena u jednoj sezoni? Molim? To su mehaničke ozljede? Kakva glupost… Majstore moj, kad je tebi igrač spreman, onda ni koljena ne pucaju samo tako. Namjerno ne ulazim sad u patologiju tih ozljeda, nema smisla, ali operacija je operacija, to je jedino bitno.
  • Kako je moguće da toliki broj kostiju pukne u stopalu u jednoj sezoni?
  • Kako je moguće da ti igrač vuče ozljedu leđa GODINU DANA i da se ne zna sa sigurnošću kakva je ozljeda?

Sad ću vam zazvučati pretenciozno ili bahato, ali ne lažem vas, sve možete i sami provjeriti: Nikada, ali doslovno NIKADA, nijednom igraču u bilo kojem klubu u kojem sam radio nije pukla “zadnja loža”, kao što se to nije nikada dogodilo niti jednom igraču koji s nama radi u Body&Mind studiju.

Da. Dobro ste pročitali. NITI JEDNOM.

Ne pričam o operacijama koljena, jer bi to bio moj najveći poraz da mi se to dogodi. A u Hrvatskoj lože pucaju kao da ih namjerno ozlijeđuju, to je sve pod “normalno”, jer – eto, to su sportaši, normalno je da se ozljeđuju.

U jednom klubu igraču tri puta (brojkom: 3) u sezoni puca zadnja loža i sve i dalje ostaje isto. Umjesto da nađete način kako to riješiti. Nije fleksibilan i neće se istezati? Odlično, pošaljemo te na Pilates ili ti nađemo ucitelja Yoge, peglaš to tri puta tjedno i vidi vraga – dovelo te u red. Ali to je već znanstvena fantastika za njih.

DEČKI SE RUŠE PO TERENU ZBOG NEZNANJA

Kako je moguće da igrač operira koljeno, pauzira godinu dana, vrati se i na PRVOJ utakmici opet ozljedi ISTO koljeno i završi na operaciji?

Ili dođe u klub stariji igrač, pravo pojačanje, s tim da je imao vrlo kratku pauzu od kraja sezone do početka priprema, a ti ga svejedno nakon par dana treninga staviš da ti igra prijateljsku utakmicu. Možete li pogoditi što se dogodilo tom igraču na utakmici? Čestitamo, i on se ozlijedio!

(S tim da igrača u potpunosti razumijem. Želi što prije ući u sustav, izboriti se za svoje mjesto. Ali netko ga treba polako uvoditi u sustav treninga, zbog niza faktora. Ako se to ne radi, tad će taj igrač preseliti na tribinu. Vaše iskusno, veliko pojačanje.)

U normalnom trenažnom programu, naravno, to nije normalno. Ne može i ne smije se dogoditi, ali eto, kod nas je i to – već možete lagano ponavljati sa mnom tu riječ – normalno.

U istom klubu bio je i igrač koji treba smršaviti na početku priprema. I iz prehrane mu izbace ugljikohidrate, koji su tad, na početku priprema, samo najvažniji, samo osnovna energetska komponenta, ma ništa posebno. Pa igrač se na pripremama treba puniti, a ne prazniti! Normalno da se dečko srušio na terenu, normalno da se i ozlijedio poslije toga…

Nemojte misliti da priča ima samo jednu stranu. Igrači koji treniraju u Body&Mind studiju po našem Progressive sustavu zdravi su tijekom cijele sezone, bez obzira na to dolaze li stalno ili samo odrade pripreme, pa poslije toga treniraju po programima koje im šaljemo ili odemo kod njih s vremena na vrijeme odraditi neke mikrocikluse. Uglavnom, svi su zdravi i ne ozljeđuju se, a ima ih na desetke, bave se svim mogućim sportovima. Zato se uspješno bavimo i rehabilitacijom i postrehabilitacijom, pa kada takve programe ubacite u sustav dok je sportaš zdrav – naravno da nema problema s ozljedama!

Onaj što treba smršaviti? Da je naš sportaš, ne bi se odricao ugljikohidrata (dapače), a svejedno bi u mjesec dana skinuo sedam kilograma i izgledao kao monstrum. A u klubu se takvima samo rugaju zbog kilaže, ne poduzimaju baš ništa u vezi toga.

(Čitam nakon Modriceve ozljede izjave naših velikih stručnjaka kako su pljuvali liječničku i trenersku struku Real Madrida. Da, Real Madrida. “Oni ne znaju svoj posao”, “Luka se već trebao vratiti”… Eto, oni znaju. Vratili bi ga za mjesec dana, pa kad bi se opet ozljedio, rekli bi da je to normalno. Usput, jeste vidjeli Luku danas? Savršeno zdrav. Čekanje + strpljenje + stručnjaci = oporavak.)

KVALITETNI SE MUČE, A KONOBARI NAS ŠKOLUJU

Vjerojatno se pitate što se toliko loše radi ili ne radi da imamo toliki broj ozljeda. Previše je toga, ali ovdje ću navesti one razloge za koje mislim da su najbitniji.

Nažalost, na društvenim mrežama i po raznim gymovima vidim mnogo kvalitetnih trenera, s odličnim razmišljanjima i pristupima treningu, ali oni nisu u klubovima, nego moraju raditi po nekim sobama, trenirati svoje soirtaše i boriti se za kruh, a rade odličan posao. Sumnjam da će ikad dobiti priliku da rade u nekom kubu, da razvijaju svoje ideje, razvijaju i hrvatski sport, pa da na kraju i hrvatski sportaši postižu bolje rezultate.

A to bi trebalo biti iznad privatnih interesa, zar ne? Ma dobro, taj problem širi je od samog sporta, znam.

Tako ćete i doživjeti da kod nas osoba koja je trener tri godine drži predavanje trenerima s deset i više godina staža. (Znam, nije bitno koliko dugo si trener, ali nakon par godina rada još uvijek ništa ne znaš, vjerujte mi.) I ta osoba se čudi kako u klubovima u Europi igrači idu u hladne kupke nakon treninga. Pa iz koje si ti priče ispao, dragi moj!? Takvi rade, iako im nije mjesto tamo, a kvalitetni treneri – nemaju posla.

Zato nam i jest tako, zato nismo više u sumraku nego u mraku hrvatskog sporta, u kojem ne možemo više pobijediti ni konobare, stolare i automehaničare. (Ako su one naše ozljede “mehaničke”, znači li to da su kod ovih automehaničke?)

Jedan od razloga zašto nam se i konobari rugaju na terenu u pretkolima europskih natjecanja jest što ne pratimo trendove. Nama se još uvijek smiju jer sa sportašima radimo Pilates i Yogu. Jer ih pokušavamo razviti u svim segmentima, mentalnim, duhovnim, ljudskim, a ne kao jedan profesor s Kineziološkog fakulteta koji je hladno rekao: “Ja sa svojim sportašima razgovaram kao s glupanima, ionako ne razumiju što im govorim.”

E pa mi ne razgovaramo tako. Meni osobno su se smijali kad sam Dariju Šariću i Mariju Hezonji posuđivao knjige u knjižnici, kad sam ih tjerao da čitaju. Danas kad se čujem s Hezom, nitko sretniji od mene kad mi kaže da je pronašao neku dobru novu knjigu. E to je moja najveća ostavština za tog dečka.

NIJE SVE U ŠUMI I TEGOVIMA

A što se Pilatesa i Yoge tiče… Mi još živimo u vremenu u kojem je Pilates “ono za žene”, a Yoga “ono nešto vjersko, a mi smo katolici pa ne može”. Tako je i meni osobno jedan glavonja u klubu objasnio. Ameri su valjda glupi, oni primjenjuju sve metode, Phil Jackson vjerojatno bi završio u zatvoru da je Hrvat jer je Zen master.

Nema mjesta u našim klubovima za drugačiji pristup. Nema mjesta za trenere s drugačijim pristupom. Ima mjesta za hrpetinu ozlijeđenih igrača.

A edukacija je odmah iza ugla, nije sve u “šumi i tegovima”, nije sve ni unutar granica Hrvatske, nije toliko teško prihvatiti stvari koje svi ostali vide, umjesto osuđivanja. A kad bi tako bilo, onda bi klubovi bili klubovi, a ne bolnice na kraju grada.

Ništa bolje nije ni kad se na silu pokušava ugurati Pilates i Yogu u pripremu sportaša. Sve da si pet puta magistar ili doktor kineziologije, ne možeš raditi Pilates ako se nisi za to obrazovao. Igrač ozlijedi leđa, fizio mu da vježbe za leđa i par dana poslije – svi igrači rade te iste vježbe koje su postale: “Program za leđa.” Ozbiljnom treneru Pilatesa to se ne može dogoditi. Ne može se dogoditi da trener kaže da mišić ne jača kroz ekscentričnu kontrakciju, da kod skleka izdahneš u donjoj, a ne u gornjoj poziciji.

A takvi majstori rade po klubovima. Daj mi 100×100, 50×200, povraćaš? Povraćaj, povraćali su i drugi ha-ha. To su treneri i pripreme. Kakva prevencija, regeneracija, individualni pristup. Svi peglaju sve, svi peglaju isto, tko preživi, pričat će… Hej, u Hrvatskoj još nismo uveli ni individualni pristup treningu! Pa jel’ to moguće? Ne pristupa se svakom igraču individualno, ne napravi se posturalna dijagnostika koja je temelj svega… Aparati za stotine tisuća eura u tom su slučaju potpuno bezvrijedni, što ti vrijede kad ne pogledaš ni jesu li igraču poravnati zglobovi.

“Ma nek zna trčati i nek zna s loptom, ostalo nije bitno”, to je jedina logika takvih treninga i priprema.

ŠTA ĆE IM SNAGA NOGU, DAJ 130 KG U BENČU

Znate da u mnogim klubovima u Hrvatskoj igrači ne rade snagu nogu? Ne naprave ni najobičniji “glupi” čučanj po mjesec dana. A ako i naprave, odu u drugu krajnost, rade samo čučanj i doviđenja… I još red bench-pressa, zgibova, najnefunkcionalnijih trbušnjaka, kao da nije 2015. nego 1915.

Pa kako da onda igrač ne bude ozljeden? Ne shvaćam zašto se to sve skupa događa. Što se boje, da će igrači biti umorni ako se s njima pravilno radi? Kad vidim noge nekim našim sportašima, pomislim da sanjam, sjetim se odmah Tudora koji je bio u šoku kad je došao u Juventus jer tamo rade noge najmanje tri puta tjedno. Pa nego šta, brate, neće valjda jednom mjesečno!? Koliko davno je to bilo s Tudorom i Juveom, a mi smo i dalje na istoj razini, igrači se ozljeđuju, sve je to – pogađate – normalno

DA IH JE BAREM VIŠE KAO RUDEŽ

U Hrvatskoj postoji jedan veliki strah od treniranja, pogotovo u nogometu. Zlatno je pravilo da treniramo jednom dnevno po sat i pol, eventualno dva sata. Ne dao Bog da se to prekorači, pa umorit će se igrači… Ma koga vi zajebavate?

A i taj jedan trening:

  • trećina je priprema i zagrijavanje
  • trećina je priča
  • trećina je rad, što znači da su igrači na maksimumu kojih 45 minuta. Ako i toliko…

Nema tu puno filozofije. Majstore, treniraj dva puta dnevno ili budi u klubu po nekoliko sati, što je meni bolja opcija, da ne trošiš vrijeme na putovanje, da se ne griješ/hladiš itd. I to je to. Trenitaš i spreman si, a ne ovako, laganica, dragi.

Damjan Rudež je u Indiana Pacersima dolazio u klub u devet ujutro i tamo bi bio do 15. A još odigra tri-četiri utakmice tjedno. Što je dvije-tri više nego ovi ovi kod nas… Pa zašto onda on može, a drugi ne mogu? Zato jer je jedan trening dnevno – ako ćemo iskreno – zajebancija.

Nedavno dođem u jedan košarkaški klub koji ima uvjete da bi posramio i najveće klubove u Europi. Radni dan je bio, lagano poslijepodne, a unutra – nema psa. Prazno. Nigdje nikoga. “Zasluženi odmor”, kaže mi jedan od trenera. Ma kakav odmor, pa zabijte se unutra i cijelo ljeto radite na sebi, tako se stvaraju mladi igrači, tako se pripremaju za ono što ih čeka, tako će postati profesionalci. A oni na odmoru… Na kojem je točno Rudež odmoru? Cijelo ljeto provodi sate i sate na treninzima, sad i u SAD-u radi na sebi iako mu sezona počinje za tri mjeseca.

UMJESTO U NBA, ODLAZE NA REBRO

Nije ni čudo da onda ti klinci poslije provedu pola karijere po doktorima i muku muče s ozljedama, ali tu nisu samo klubovi krivi. Krivi su i igrači, koji se ne ponašaju kao profesionalci i ne žive kao profesionalci. O njima neću, njihov problem. (Ali bih s užitkom lupio kaznu takvima da sam njihov klub.)

Sportaše od malena više nitko ne odgaja u duhu sporta. S njima rade birtijaši i profesori poput onog što se hvali da s njima razgovara kao s glupanima. A sjećam se dok sam bio u Ciboni, Coach Spahija složio je mjerenja igrača od prvog do zadnjeg dok smo bili u klubu, sve kako bismo ih doveli u red i kako bi izgledali kako treba. Zašto? Jer nam je bilo stalo da igrač od pola milijuna eura nema 15% masti.

Isto je tako i s razvojem motoričkih sposobnosti kod sportaša. Točno se zna kad se i što razvija, a ne da meni dolaze sportaši koji s 20 godina ne znaju raditi na ljestvama jer im je koordinacija kao kod djeteta od deset godina.

(Osim ako su djeca koja treniraju u Body&Mind studiju po Progressiveu za djecu. Onda to znaju i s pet godina.)

Sramotno je to, a još je sramotnije što im treneri govore da im to ne treba. Jer su zvijeri, super snažni i spremni. Samo što onda dođu kod nas u studio i ne mogu napraviti deset minuta treninga Pilatesa, treninga koje umirovljenice od 60 godina odrade.

NE VODITE DJECU KOD LUĐAKA

Jedan od najvećih problema u hrvatskom ekipnom sportu općenito jest što nema sustava. Individualni imaju, zato i donose sve više rezultata, a u momčadskim sportovima imamo sve manje uspjeha. A nažalost, i sve manje zdravlja.

Baš niti jedan klub u Hrvatskoj nema izgrađen sustav, što može napraviti jedan jedini ozbiljni kondicijski trener, bez problema može koordinirati rad u cijelom klubu, složiti tko što treba raditi i to je to. Nema ega, nema taštine, složen sustav.

Umjesto toga, bude samo: “pa kaj će nama sad tu neki kondicijski prodavati pamet, pa znamo mi što trebamo raditi”. Znate, zato se i događaju ozljede od najmlađih kategorija do prve momčadi, a posture su im kao kod starijih osoba.

Ono što smo mi otkrili nakon što smo napravili uistinu ogroman broj dijagnostika jest da sport krene “uništavati” tijelo na svoj specifičan način već u najranijoj dobi, pa nam tako svi nogometaši dođu s gotovo identičnim posturama i problemima. Nažalost, tome nitko ne predaje važnost u klubovima i već i najmlađi nogometaši imaju narušenu funkcionalnost tijela te počinju razni problemi (posturalni, misicni itd).

Sljedeći problem jest što nema mjere. Ili se radi premalo ili se pak radi previše pa djeca treniraju dva puta dnevno po par sati, a roditeljima je super kada dijete dođe kući i sruši se u krevet, ne gnjavi mamu i tatu nego ih pusti na miru. Dragi roditelji, nije to dobro za djecu, ne vodite ih da treniraju kod tih ludaka!

NITKO NIJE NEDUŽAN

Da se razumijemo, ovaj tekst ne odnosi se samo na trenere, nego i na fizioterapeute, masere i klupske liječnike. Prevelik broj puta sam bio svjedok krive dijagnoze i upropaštavanja mnogih karijera zbog krivog liječenja. Netko će reći: “Ma kaj ti znaš, ti si samo kondicijski trener”, ali sve i da ne znam previše toga, mnogo sam toga lošeg vidio. Ne govorim o onima koji svoj posao rade onako kako treba, nego o onima kojima se neda čak ni izmasirati igrača, kamoli nešto više.

Ili o onima koji mjesecima daju krive dijagnoze i upropaste cijelu sezonu zdravom igraču jer su liječili nešto drugo. Ali znate kako je, to je normalno. Ako klupski doktor ima pet krivih dijagnoza tijekom jedne sezone u klubu, onda, majstore, očtio nije normalno, a ti dobiješ nogu.

Ali kod nas je spika: “Pa tu je već godinama, dobar je sa svima, nema veze”, pa liječnik ne dobije nogu, nego mladom igraču šest mjeseci liječi aduktor, iako dečko ima problema s trbušnim zidom. I što se dogodi? Sa 16 godina mladi zdravi sportaš odradi dvije operacije trbušnog zida. I usput sluša trenera kako urla na njega kad kaže da ga boli. Koliko je samo takvih primjera…

Jedini sustav koji kod nas postoji jest sustavno uništavanje sportaša. Dajte, ljudi, izađite više iz tih crno-bijelih filmova u svojim glavama i kupite plazmu.

STRUJA, MAGNET, LASER, A NE RUKE

Fizioterapeuti su također pronašli easy-way-out. Staviš igrača na struju, magnet i laser i to je to. Jako malo ih radi rukama, a volja za učenjem takva je da im trebaju tri mjeseca da igrača vrate nakon neke smiješne ozljede. Osoba s kojom ja surađujem to rukama riješi tri puta brže nego oni s aparatima, uz još važniju razliku da se poslije ruku ta ozljeda više – ne vraća.

A red je da za kraj spomenem i famozno tempiranje forme, koje je očito trend u Hrvatskoj.

Moje iskustvo kaže da tempiraš formu za prvu utakmicu u sezoni. Zašto? Pa da bi se pokazao navijačima u najboljem svjetlu, da bi igrači dobili na samopouzdanju i da se podigne atmosfera u cijeloj momčadi. Ne tempiraš formu za dva mjeseca poslije, moraš sve od početka gaziti, moraš od prve utakmice pomesti sve da bi bio top.

A ako si vrhunski spreman sad, bit ćeš i za dva mjeseca. Ako znaš što radiš, taj ćeš ritam bez problema držati kroz cijelu sezonu. OK, bit će padova, ali glupost je da si na početku sezone užas jer se pripremaš za ono što slijedi za dva mjeseca.

KAOS UZ TERENE

Ma bolje da se zaustavim. Shvatili ste o čemu je riječ. Kvaliteta rada takva je da su nam klubovi bolnice, a ne mjesta zdravlja i sreće. Nisam pisao što bi se trebalo raditi da bi se te ozljede izbjegle samo zato jer ne želim educirati one koji to ne žele, nego sam htio ukazati na probleme o kojima drugi šute. Tabu teme svakih priprema.

Iskreno, već sam sam sebi glup koliko pričam o svim problemima koji postoje oko nas, ali jednostavno ne mogu šutjeti i ne želim se uklopiti u filozofiju “kud svi Turci”. Jer vjerujem da nas ima dosta koji se ne slažemo s većinom. Žao mi je kaj uopće ovakve stvari moram pisati, što uopće postoje, ali ovo što neki ljudi rade po klubovima i usput za to primaju plaće… Pa to vrijeđa inteligenciju svih nas.

A još nas više treba vrijeđati što treneri u omladinskim pogonima dobivaju plaće od saveza, što znači da ih plaćamo mi, porezni obveznici, da mi koji nešto znamo plaćamo one koji ne znaju raditi.

Prvi put kad u Hrvatskoj bude raspisan natječaj za posao u nekom klubu, a da ne bude preko neke veze, ja ću zapaliti svijeću. No mislim da ću dobro ostariti dok je ne upalim.

Uh. Svega sam nabacao u ovaj tekst. Ali možda tako najbolje vidite koji kaos vlada uz teren.

Za kraj moram reći svaka čast izuzetcima, nije u svakom kubu kao što je napisano. Dapače. Ima prekrasnih klubova i prekrasnih trenera koji rade sa sportašima. Samo šteta što se tih malo sretnika utapa u oceanu crnila koje vlada u hrvatskom sport.

11021242_10204623194312231_8665754313852270272_n

B&M u NBA: Prenosimo znanje dalje

Prije nego počnemo s drugom temom u vezi NBA lige, moramo se zahvaliti svima koji su pročitali, podijelili i digli buku oko prvog NBA teksta. Pa evo: HVALA!

Sad se možemo posvetiti drugom dijelu. Pisali smo koliko smo blagoslovljeni što smo mogli učiti od najboljih NBA stručnjaka, ali malo vam to učenje vrijedi ako učite samo za sebe. Cilj je da barem dio onog što smo tamo vidjeli prenesemo na lokalnu razinu i na naše sportaše, što smo i dosad radili kroz naš sustav Progressive.

Da ne čitate na dugo i na široko, ovo je osnovna ideja, osnovna filozofija Progressivea:

Unapređenje sposobnosti + smanjenje mogućnosti ozljeda = Progressive®.

S novim znanjem nudimo dodatnu dimenziju baš za košarkaše, pa je i ovaj tekst namijenjen onima koji se raduju loptanju pod obručima. Kod nas će dobiti individualni tip treninga, dizajniran sukladno njihovim ciljevima te specifičnim zahtjevima košarkaške igre. Trenirat će po programima koji uključuju sve najrecentnije metode i treninge koje koriste najbolji u NBA ligi.

Progressive program kondicijske pripreme u košarci objedinjuje trening sposobnosti, prehranu i fizikalnu terapiju u jednu cjelinu, kako bismo pomogli elitnim sportašima da realiziraju svoje fizičke potencijale. Ti potencijali odnose se na izgrađivanje snage, brzine, eksplozivnosti i specifične izdržljivosti, uz povećanje mobilnosti, stabilnosti i fleksibilnosti kako bi se umanjila mogućnost ozljeda. A uz fizičku, radimo i na mentalnoj spremi, da i to bude na najvišoj razini.

Zvuči prilično općenito ovako napisano. Ajmo malo detaljnije.

Ova područja obuhvaća jedan Progressive košarkaški program:

  • kondicijski treninzi
  • DMS (Dynamic Movement Skills sustav, najbolje da bacite oko ovaj video)
  • Pilates
  • yoga
  • trening za unapređenje mentalnih sposobnosti
  • posturalna dijagnostika (individualna za svakog sportaša)
  • funkcionalni testovi
  • prehrana
  • edukacija igrača o informacijama i tehnikama koje im kasnije posluže tijekom sezone
  • treninzi u Body & Mind studiju
  • treninzi na otvorenom
  • individualni treninzi
  • poluindividualni treninzi (2-3 igrača)
  • grupni treninzi (4 i više igrača)

Posebno nam je važan dio s prehranom. Preveliki broj sportaša ne pazi na ovaj dio, a prehrana je 20% znanost i 80% navike. Vjerojatno imate iste prehrambene navike godinama, a kod velikog broja sportaša te navike najčešće nisu dobre i ograničavaju razvoj sposobnosti.

Kako nam je i nutricionizam jaka strana, uz specifične strategije i planove prehrane možemo promijeniti vaše navike i omogućiti vam napredak i u tom dijelu karijere. Bitni su punjenje, rehidracija i oporavak, zbog toga se i naši programi baziraju na tim komponentama.

Kroz integraciju pravilnog odabira hrane, kontrole količine hrane, vremena unosa obroka i rehidraciju Body & Mind ekipa vam može pomoći da transformirate svoj sastav tijela, da povećate razinu energije, pa tako i svoje sposobnosti. Body & Mind program prehrane pomoći će vam da bolje razumijete unos nutrijenata, da lakše razumijete svoje prehrambene potrebe i da lakše provedete svoj personalizirani program.

Četiri su osnovna cilja pravilnog programa prehrane:

  1. Otkriti individualne nedostatke u prehrani
  2. Povećati razinu energije
  3. Regulirati (smanjiti ili povećati) postotak potkožnog masnog tkiva
  4. Ubrzati oporavak nakon treninga.

Ostalo je na vama. Znamo da imate različite ciljeve, zato ni ne postoji univerzalni program koji je učinkovit baš za sve. Upravo zbog toga želimo se posvetiti svakom pojedinačno, želimo se prilagoditi vašim ciljevima i životnim navikama, sve kako bismo jednostavno i učinkovito osigurali da vaše tijelo tijekom svakog treninga i svake utakmice da svoj maksimum. A uz već postojeća znanja, nabildali smo se i novim spoznajama iz NBA lige. Budite sigurni da ćemo i u budućnosti nastaviti raditi na sebi i cijelo vrijeme učiti od najboljih, sve kako bismo vama prenijeli ono što znamo.

Zato nam se javite. Imate fejs, imate mail, imate +385 1 3490 433. Čekamo vas!

Vaši coachevi,

Mirela Anić i Igor Blažinčić

BODYMIND

B&M u NBA: Prva lekcija

Sjedili smo u avionu iz Atlante za Dam i nismo znali odakle bismo trebali započeti o svemu što smo doživjeli na tom predivnom putu i turneji po NBA ligi. Ali red je da prvo mjesto u blogu zauzmu – ljudi u SAD-u.

Nevjerojatna je njihova susretljivost, iskrenost i otvorenost. Zaista je čudno kada ti svatko kome se nešto sviđa na tebi otvoreno kaže da mu je to baš cool. Ili kad ti ljudi na ulici ili na utakmici čestitaju na prinovi. Iako smo već mnogo puta putovali preko Atlantika, svaki smo put iznova pozitivno iznenađeni ljudima koje smo tamo sretali. Najviše od svega, ovaj nas je put očarala njihova poslovna etika. (Poklonit ćemo joj nešto prostora u blogovima koji slijede. Stay tuned.)

Sad kad smo taj ljudski dio riješili, idemo preko McDonaldsa i hamburgera do razloga našeg putovanja. NBA. Enbiej. Najjača. Liga. Na. Svijetu. U svakom pogledu. Bolesno dobro!

SAVRŠENI SUSTAV

Nema segmenta u kojem sve ne funkcionira savršeno. Od ljudi koji pregledavaju karte, do ljudi u klubu koji svoj posao rade neprikosnoveno. Točno se zna tko što radi, ni najmanja sitnica ne prepušta se slučaju. U jednom trenutku znaju biti i 33 osobe na terenu (više nego kod nas na tribinama), što igrača, što trenera – svi nešto rade. Nevjerojatno je to gledati. Ne postoji osoba koja nema zadaću u svakom trenutku, a ne morate ni sumnjati da je ispunjava na najbolji mogući način.

Najbitnije u cijeloj priči, što se trenerskog staffa tiče, jest što su tamo oni koji tamo i pripadaju. U NBA-u to zovu “high controlling environment”. Ne može se dogoditi da netko zaluta među najbolje na svijetu. Ne može se dogoditi da tamo radiš, a da tamo ne pripadaš po svojem znanju, vještinama i osobnosti.

Pogotovo se ne može dogoditi da si nečiji rođo, prijatelj ili podobnik, pa si se uvalio i prodaješ maglu. Ne, tamo toga nema. Zato i postižu takve rezultate, zato mogu dostići toliko visoku kvaliteta rada.

Tako se dolazi do rezultata – svi koji tamo rade imaju najvišu moguću kvalitetu i međusobno se poštuju. Suradnja je nevjerojatna. Kondicijski treneri i fizioterapeuti surađuju svakodnevno, prije svakog treninga rade se interni sastanci na kojima se razgovara o svakom igraču, njegovim deficitima i napretku, te se definira što se točno taj dan radi.

Trenerski tim, zajedno s fizioterapeutima, zajednički izmjenjuje mišljenja i alate, svi se međusobno nadopunjuju i valoriziraju. Nebitna je individualna važnost svakog člana u sustavu. Bitna je njihova međusobna sinergija, svi su toga svjesni i upravo zbog toga se toliko međusobno poštuju.

NEMA TO VEZE S UVJETIMA

“Pa lako im je tako, kad su puni love i imaju odlične uvjete”, najčešće je objašnjenje koje ćete čuti na našim prostorima, pa smo, eto, zbog manjka uvjeta sportski neučinkoviti. Ne, dragi prijatelji. To s uvjetima nema veze. Samo s predanošću prema poslu i prije svega znanju i već spomenutoj poslovnoj etici.

Jedan od trenera u Atlanta Hawksima (uvjerljivo najbolja momčad Istočne konferencije) ima madrac u uredu i često prespava dok priprema scouting za sljedeću utakmicu. Treneri su više od pola dana u klubu, najčešće i duže. Ne dolaze u klub 20 minuta prije treninga, ne gledaju kako će što brže poslije toga u birtiju ili kladionicu. Radi se zastrašujuće mnogo, ali nitko ne kuka već svakog dana želi postati bolji u onome što radi. (Kao u onom filmu, svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju…) Neovisno o svojim prijašnjim zaslugama, a sve se to odvija u dobroj i opuštenoj atmosferi punoj smijeha i zezanja. Tako to ide kad je zajednički cilj vrhunski rezultat kluba, a ne vlastita samopromocija. Individualna i timska izvrsnost je apsolutna.

Nema onog: “Ja sam završio faks, pa sad više ne moram ulagati u sebe jer sam najpametniji.” Upravo suprotno. Konstantno ulaganje u neformalnu naobrazbu i unapređivanje svojih znanja i vještina sastavni su dio njihovog poslovnog habitusa.

Pomoćni kondicijski trener u Pacersima nakon završenog fakulteta završio je najbolju neformalnu naobrazbu u SAD-u, trenutačno stažira četvrtu godinu u Pacersima, radi za minimalac i ponaša se kao da apsolutno ništa ne zna, čeka svoju priliku, iako mu nitko ne garantira da će ju dobiti. Potpuno drugačiji mentalni sklop i “work ethic”. Naravno da će onda i on jednog dana svoj posao raditi odlično, neće mu pasti na pamet da zaposli nekoga tko to nije zaslužio svojim znanjem, radom i profesionalizmom.

(A kad smo već kod toga, sin najmoćnijeg generalnog menadžera u NBA ligi ne radi u klubu u kojem je tata kralj. Otišao je na drugi kraj države kako bi skupio iskustvo i borio se sam za sebe, iako bi vjerojatno mogao kupiti pola Hrvatske. A kod nas ti netko koga si uzeo da radi za tebe nakon godinu dana počne objašnjavati kako bi nešto trebalo biti.)

U Pacersima je Larry Bird tata. Bez njega se ne smije ni pričati. Usporedbe radi, naše legende potjerane su iz naših klubova i nemaju pravo nikakva glasa, dok rođaci i skladištari odlučuju tko će raditi, a ni pravila ne znaju. Neki još misle da se košarka igra na trećine i da je “lockout” netko tko se kupuje, a ne igrački štrajk.

LUIS SCOLA I NJEGOVA POSUDICA

Što se odnosa igrača prema svojem poslu (treningu i utakmicama) tiče, e to je tek nešto totalno ludo, dok to ne vidiš svojim očima, ne možeš ni zamisliti da tako nešto postoji.

Na treningu se trči, udara, skačepucaju kosti u kontaktu i nitko nikome ni riječi. Ni igrač igraču, ni pomoćnom treneru (koji ga je faulirao da je zvonila cijela dvorana). Igra se, bori se i sve je u duhu jednog zdravog natjecanja. Jedan od igrača u Hawksima, koji je zaradio preko 200 milijuna dolara u svojoj karijeri, koji ima 36 godina, dolazi sat vremena prije svih ostalih na trening. Svaki dan odradi svoj trening snage i individualan kondicijski trening, samo da bi bio spreman za desetak minuta igre (a ni to nije tako često).

Odgovornost prema poslu na najvišoj je razini i svi svaki trening dolaze nasmiješeni, ali zato grizu kao vukovi (ne s Tuškanca). Poslije utakmice Pacersa protiv Knicksa, Luis Scola (koji je bio jedan od najboljih igrača na terenu sa svojih 36 godina) ostane još sat vremena u teretani, kako bi odradio trening snage. Da ne pričam da svaki dan nosi u klub posudicu s hranom od kuće. Čovjek jede sve organsko, što govori o njegovoj osviještenosti i edukaciji. Kad bi kod nas neki igrač došao s posudicom na trening svi bi ga u svlačionici toliko isprdali da bi mu – prisjela hrana.

Previše se rugamo, a premalo radimo. Igrači u NBA-u znaju biti i po šest sati u klubu, tamo jedu, imaju terapije, individualno treniraju i svakodnevno rade na svojim nedostacima. Sve je maksimalno individualizirano, neće se njima dogoditi da svi rade sve jer netko misli da tako treba biti. Da se stavi 50 kilograma na šipku za čučanj i svi rade s istom kilažom. I oni nemobilni i oni slabi i oni snažni.

Svatko radi točno ono što treba da bi bio bolji. Kod nas igrači za vrijeme sezone ne mogu dobiti grama mišićne mase, a Damjan Rudež dobio je deset kilograma otkad je u Indianapolisu.

U čemu je onda problem? Kako se ne može? Može se. Samo treba znati i svakodnevno raditi i raditi. Sve je posloženo:

  • prehrana
  • suplementacija
  • odmor
  • trening.

Nakon treninga odmah se kuha i svatko jede ono što mu treba i taj je dio naravno individualiziran. Nažalost, kod nas mnogi sportaši još uvijek ne znaju čemu služe aminokiseline i ugljikohidrati, kamoli da to uzimaju.

FERRARI NE VOZIŠ 50 KM/H

Košarka je definitivno sport tamnoputih sportaša, no neovisno o tome kakvi se oni rode, oni mnogo treniraju i stalno treniraju. Postoji priča da se Russell Westbrook i Kevin Durant svako ljeto ubijaju u nekoj dvorani i igraju satima jedan-na-jedan. Mnogi naši igrači ništa ne rade cijelo ljeto, pa nešto malo potrče pet dana prije početka priprema. Kad dođu na pripreme, onda se raspadaju i često se i ozlijede… Ali eto, mi nemamo uvjete, a oni imaju…

Ono što je bitno jest da u NBA ligi konstantno educiraju igrače o svemu: treningu, prehrani, oporavku, dodacima prehrani, što kod nas nije čest slučaj, a sportaši o tome znaju jako malo. Logično je onda, kad vidiš sve to iznutra, više se ne čudiš kako su ti igrači takvi atletski monstrumi.

Drago nam je što smo i skužili NBA košarku. Dok to ne vidiš u kompletu, izgleda ti kao da divljaju i da gledaju samo tko će zabiti više poena. Ne, to nije niti blizu tako.

Oni su jednostavno koncipirani da igraju takvu košarku. Takve su atlete da ni ne mogu igrati drugačije. Kao da imate Ferrarija i vozite se njime 50 km/h po gradu. To je nemoguće, kao što je nemoguće da takvi igrači igraju europski stil košarke. Kad ih pogledate uživo, sve vam je jasno. Jednostavno su najbolje atlete na planetu, igraju onako kako žele.

IMAMO I MI SVOJ NBA

Najbitnije od cijelog putovanja za Body & Mind Studio i za nas kao trenere jest što smo se opet uvjerili da radimo na najvišem nivou i po najvišim standardima. Treninge koje radimo s našim sportašima, filozofija treninga koju imamo – identični su onima koje se provode u NBA-u.

Još jednom smo se uvjerili da nema ubijanja igrača, nema lanaca oko vrata, nema što jače to bolje, nego se trenira na inteligentan način, s mudro doziranim opterećenjima. Naravno da nam to daje poticaj da nastavimo raditi kako smo radili do sada. Super je osjećaj kad razgovaraš s glavnim kondicijskim trenerom Pacersa (koji je bio izabran i za trenera godine u NBA-u) i pričate o istim stvarima i imate istu filozofiju. Istovremeno se osjećaš ponosno, zahvalno, nadahnuto i sretno.

Naše skromno mišljenje jest da mi u Hrvatskoj možemo napraviti naš mali NBA. Samo se trebamo primiti posla svi zajedno – i treneri i igrači. Trebamo svi svakodnevno ulagati u svoje znanje i ne smijemo se zadovoljavati onim što imamo, već težiti biti bolji u onome što radimo. Prije toga trebamo postati iskreniji prema sebi i jedni prema drugima, to je uvjet da sve dosadašnje spoznamo i zamijenimo boljim.

KAKAV MRTVI DOPING, BRATE!?

Za kraj teksta moramo spomenuti i doping u NBA-u. Velika je nepravda prema mnogim košarkašima koji tamo igraju i treniraju hrpe sati da se uz njih spominje doping u istoj rečenici. Ne kažemo da toga tamo nema, ali toga ima svugdje, pa tako i kod nas naravno. No važno je znati da u NBA-u svi igrači i treneri četiri puta godišnje imaju doping kontrole, pa tako i za vrijeme kada NE TRAJE sezona. Moraju reći gdje se nalaze, kako bi kontrola to znala i kako bi mogla doći do njih gdje god se nalaze na svijetu.

Neki dan jedan naš igrač kaže kako je njegov trener prokomentirao da u NBA-u mogu igrati dva dana zaredom zato što se dopingiraju. Pa to je nevjerojatno… Kako smo mi Hrvati bezobrazni, kako smo sposobni popljuvati svačiji rad na temelju krivih percepcija, a nismo kadri sagledati svoje (ne)učinke na pravi način.

Može nas biti sram. Prvaci smo u omalovažavanju uspjeha drugih. Bolje bi nam bilo da radimo svoj posao.

U mnogim našim klubovima sportaši rade bench-press dok snagu za noge ne naprave po mjesec dana, a kad smo kod snage nogu, mnogi se nisu pomakli dalje od leg-pressa i leg-ekstenzije na trenažeru. Ali bitno je da se u NBA-u dopingiraju.

Jedino što znaju su obični trbušnjaci i leđnjaci, pa natrpaju utege na čučanj 15-godišnjacima. Sportaši nam prije treninga idu u pekaru i u svlačionicu dolaze s krafnom i jogurtom, a poslije treninga i utakmice po klupskim večerama se jedu ćevapi i kobasice i sve to je super. A kad je netko drugačiji smiju mu se i sprdaju s njim, jer, eto, on sad tu nešto glumi sa zdravom prehranom.

Oni tamo su 30 godina ispred nas. Neovisno o uvjetima u kojima rade.

A dok god smo toliko “pametni” bit ćemo u ovoj sportskoj močvari. Vjerojatno sad i kad se Rudi vrati, pričat će se da je dobio 10 kilograma zbog toga što se dopingirao… A dečko je odradio treninga u teretani koliko ovdje u nekim klubovima nisu svi igrači zajedno odradili u jednoj sezoni. Da ne pričamo koliko i kako se hrani.

Klubovi su nam zadnji puta rezultat (svaka čast izuzecima) postigli prije sto godina, ali mi smo i dalje uvjereni kako super radimo i kako smo veliki stručnjaci.

Nitko nije sposoban kritički sagledati vlastiti rad i svoj udio u uspješnosti nekog kluba ili sportaša. Za evidentni neuspjeh uvijek tražimo eksterne razloge ili čak demagogijom neuspjeh prikazujemo uspjehom, a prilikom usporedbe s nečim ili nekim izvana, jedino što nam preostaje jest umanjiti njihovo postignuće nekakvim neutemeljenim floskulama.

Kod nas se i ono malo novca što klubovi imaju troši na mnoge gluposti, umjesto da kupe ono što će koristiti njihovim sportašima i učiniti ih boljima. Ali za to moraš preći granicu i vidjeti što se tamo radi, a ne praviti se najpametnijim.

Da naš tekst ne bi završio u negativnom raspoloženju, napomenut ćemo da nas ispunjava pozitivna strana našeg putovanja. Bilo je nevjerojatno iskustvo u svakom kontekstu. Saznali smo mnogo korisnih informacija koje će nam koristiti u daljnjem radu sa sportašima, pomoću kojih će naši sportaši biti još bolji.

U blogovima koji slijede podijelit ćemo neke konkretnije uvide iz kondicijske pripreme. Nadamo se da ćemo ovom serijom naših osvrta utjecati na povećanje svjesnosti onih uključenih u sport. Kako god, mi smo sretni koliko nas je ovo putovanje oplemenilo – i kao ljude i kao trenere.

Bilo je uistinu ugodno dobro se osjećati pored velikih zvijezda i “pravih” sportaša. Jedva čekamo sljedeće putovanje u NBA!

Sretno svima!

Vaši coachevi,

Mirela Anić i Igor Blažinčić

stotipilates

Zašto baš Body & Mind?

Malo nepristojno od nas, znamo. Nismo vam se ni predstavili kako spada, pa eto, red je da i taj dio sad napravimo. A ne znam postoji li teži zadatak od toga da pišemo sami o sebi. Pa da probamo i to:

Naš lijepi studio zove se Body & Mind Studio. Započeli smo s nečim što sad već ima 12 dugih godina tradicije. Primjenjivali smo jedinstvene principe rada, kojima bismo se razlikovali od svih ostalih centara na tržištu.

Koji su to jedinstveni principi rada? Evo ih, samo za vas:

  • Svaki klijent prolazi INICIJALNU DIJAGNOSTIKU prije početka vježbanja u Body & Mind Studiju.
  • Jedini smo na ovim prostorima koji primjenjuju ukupnu posturalnu dijagnostiku zajedno s motoričkim i funkcionalnim testovima.
  • Treninzi su u malim, homogeniziranim grupama, od najviše sedam osoba.
  • Individualni i grupni treninzi su INDIVIDUALIZIRANI, prilagođeni zahtjevima svakog vježbača.
  • Tim trenera Body & Minda čine visokoeducirani treneri, s kontinuiranom naobrazbom i stručnim usavršavanjem, čiji se rad sustavno vrednuje i unapređuje.
  • Programski pokrivamo područje kondicijsko-funkcionalnih programa, Pilatesa i yoge kojima je zajedničko individualno programiranje, kvaliteta i preciznost rada te visoka razina sigurnosti i efikasnosti.
  • Jedini smo studio koji objedinjuje područje post-rehabilitacije, rekreacije i kondicijske pripreme te savjetovalište o prehrani i dodacima prehrani.

E sad kad znate priču, javite nam se. Mailom, na Facebooku, na našim internetskim stranicama. Ako želite biti ZDRAVIJI i LJEPŠI, ako želite biti ISPUNJENI i NADAHNUTI, neovisno o svojoj dobi, spolu i stupnju kondicije, dođite u Body & Mind Studio.

Studio s karakterom. Studio kojeg određuju odvažnost, inovativnost, stručnost, svjesnost i šarm!

PLANK

Plank (only) for dummies

Prije svega, nadam se da ste svjesni zašto smo preskočili jedan tjedan u našim objavama… Jer smo napokon i službeno otvoreni!!! Mogli ste o tome čitati ovdje, ili ovdje, ili ovdje. Hvala svima koji su nam na bilo koji način pomogli, sad je na nama da nastavimo još jače raditi i zajedno s vama rasti sve više i više.

(Sad kad smo to riješili, možemo se posvetiti današnjoj temi.)

Plank, kao što znamo, predstavlja ključnu vježbu za snaženje corea (mišića centra tijela). Niti jedan trener danas ne izostavlja ju iz treninga. Zapravo, čini mi se da je sva slojevitost corea svedena ili, neki će reći, obuhvaćena u toj vježbi.

Nažalost, ta činjenica nije pozitivna. To je samo pokazatelj one needuciranosti, nesistematičnosti, površnosti, komercijalizacije i gotovanštine mnogih trenera danas. Upravo se u gore navedenoj slojevitosti corea krije cijelo objašnjenje ove moje izjave.

Da to razradimo. Sloj po sloj.

Core uključuje područje kralježnice, zdjelice i kukova. Core mišiće u dubokom sloju čine Transversus Abdominis, Multifidus, Dijafragma te mišićje zdjeličnog dna. U vanjskom sloju stoje Iliocostalis, Longissimus, Quadratus Lumborum, Obliques, Gluteus Maximus i Medius.

Važnu ulogu čini ligamentarni sustav lumbo-pelvične regije, fascije od kojih posebno Thoracolumbalna fascija te Intra Abdominal Pressure kreiran od strane mišića. O svima njima zajedno ovisi efikasnost tijela, lokalno i globalno. Važno je detaljno poznavanje ovih struktura kako bi se uopće krenulo razmišljati o coreu.

Svaki od tih elemenata ima svoj način aktivacije, s obzirom na svoju funkciju. Po tome se trebaju odabirati vježbe, njihova struktura, tempo egzekucije i intenzitet. Upravo će o adekvatnom odabiru vježbi ovisiti koje ste dijelove corea uključili.

Naime, core nije samo jedan pojas mišića koji radi u uporu. To je jedno široko područje nervno-mišićne sinergije. Core u svom optimumu funkcionira kao jedan dobro uigrani orkestar. Svaki njegov “glazbenik” ima svoju ulogu, trenutak u kojem treba zasvirati, ton kojim treba zasvirati i dužinu svojeg trenutka.

Upravo se funkcionalnost corea procjenjuje kroz pravi timing paljenja svakog od mišića, pravu količinu (postotak) kontrakcije svakog mišića, kroz njihovu zajedničku korektnu sekvencu paljenja, te pravilnu deaktivaciju.

Za optimalnu funkcionalnost corea nije dostatno snaženje svih onih mišića koje smo nabrajali prije pet paragrafa. Uz SNAGU je nužna njegova ukupna mišićna IZDRŽLJIVOST, KVALITETA MIŠIĆNE AKTIVACIJE te NERVNO-MIŠIĆNA KOORDINACIJA (motor control) u svim ravninama kretanja. Jedino će tako core osigurati efikasnu platformu za pokrete udova, jedino će tako odoljeti utjecajima različitih sila na tijelo, štiteći pri tome kralježnicu i zdjelicu.

Primaran način za aktivaciju dubokog corea adekvatna je mehanika daha, o kojoj mnogi treneri ne znaju, pa samim time ni ne uče svoje klijente. Već se u tom mehanizmu pokreće suptilna aktivacija dubokih slojeva mišića, kad se isti spoji s pravim vježbama, odrađenim na pravi način, učinili ste nešto čega se svaki Plank može posramiti.

Duboki slojevi corea najbolje će se aktivirati u neutralnoj poziciji zdjelice i kralježnice, no tu je od presudnog značaja odabir strukture i intenziteta vježbi. Plank se uklapa u ovaj profil, no osim što traži neutral i dostatnu mišićnu snagu i izdržljivost, traži adekvatno poravnanje svih zglobova te aktivaciju velikog broja mišića zajedno.

Upravo se u ova dva posljedna elementa nalazi problem koji nije teško primijetiti na raznim snimkama i fotografijama koje kruže po Internetu. Dimenzioniranost Planka njegova je težina, a ona uključuje:

  • dobru organizaciju svih zglobova
  • uključenost svih stabilizacijskih skupina simultano (posebno stabilizatore lopatica i lumbo-pelvične regije)
  • precizan i potpun dah
  • budnost.

Ljepota Planka, što bi zapravo značilo pravilno izveden Plank, ovisi o nizu pripremnih vježbi te treningu corea u cijelosti. Zato je dobro početi s neutralom, ali ne odmah od Planka. Postoji niz vježbi, koje opet moraju biti odrađene s visokom preciznošću i kvalitetno, da bi se uveo Plank kao logična progresija i varijacija. Zapamtite, Plank je samo jedna iz širokog dijapazona vježbi koje čine core sustav treninga. Nikako glavna vježba, nikako jedina u tom sustavu.

Iako je neutral – kako mi u Stott Pilatesu kažemo – “sveti gral”, funkcionalne aktivnosti ipak pretpostavljaju niz kretanja koje to nisu. Nakon početnih kretnji, koje obuhvaćaju reprogramiranje osnovnih biomehaničkih obrazaca, kreće se na sigurne kretnje kralježnice, usvajanje motoričkih vještina te funkcionalne progresije (vježbe u stojci, hvatanja, bacanja, skakanja…). Sve, jasno, u skladu sa potrebama određenog klijenta.

Core se treba osvještavati, tonirati, snažiti i trenirati sloj po sloj, sukladno svojoj sadržajnosti. Tako se drugačije treniraju lokalni, drugačije globalni mišići. A opet, u funkcionalnom smislu svi su jednako važni. Sami po sebi, jednostavno nisu dostatni.

U tom protokolu PRECIZNOST je sve. Nema corea bez preciznosti.

Core se trenira na inteligentan i sistematičan način, što posljedično znači kretanje bez boli za većinu populacije, tj. prevenciju ozljeda, brzinu, agilnost i dugovječnost za sportaša.

Jedino ćete takvim sistematičnim i inteligentnim načinom obuhvatiti sve. Ako ste pri tome još prethodno odradili dinamičke testove, koji vas informiraju o biomehaničkim obrascima konkretnog klijenta, tada će vaše programiranje biti više personalizirano, a samim time i efikasnije.

Da ne idem previše u dubinu (to čuvam za edukacije, pa provjerite kad su seminari u Body & Mindu), kod aktivacije corea vrijede sljedeće smjernice, njih nikako ne bi trebalo zaobići:

  1. Trebalo bi krenuti od izolacijskih prema složenim vježbama
  2. Od stabilnih do nestabilnih baza oslonaca
  3. Od bilateralnih ka unilateralnim i recipročnim kretnjama
  4. Od statičkih ka dinamičkim kontrakcijama.

I sve to na kraju mora biti uključeno za optimalnu funkcionalnost corea. Naravno, intenzitet, struktura i složenost vježbi moraju biti u korelaciji s mogućnostima i potrebama klijenta.

U tom protokolu postoji cijeli svemir vježbi, cijeli svemir modifikacija, koje su namijenjene različitim statičkim i dinamičkim posturama. Ujedno će se protokoli dalje specijalizirati i specificirati ovisno o tome je li riječ o rekreativcu, rekonvalescentu ili sportašu.

Upravo Stott Pilates, kao predvodnik suvremenih Pilates metoda, detaljno pokriva ovu temu. Kako teorijski, uz podrobna znanstvena istraživanja, tako i praktično, s nizom vježbi i varijacija. Stott Pilates jasno razlučuje posture kao temelj programiranja treninga pa tako i core treninga. Jasno razlikuje i rehabilitaciju od rekreacije, a posebno se specijalizira za kondicijsku pripremu.

To je sigurno jedan od najsuperiornijih core treninga današnjice, zasnovan na suvremenim znanstvenim istraživanjima. Sustavno se valorizira, nadograđuje se, dajući trenerima niz praktičnih opcija i znanja namijenjenih radu s različitim populacijskim skupinama.

Da se nadovežem na svoju raniju kolumnu, i kod core treninga vrijede principi personalizacije, kako bi se postigao optimum funkcionalnosti. Nikako se ne mogu svi isto trenirati.

Ova je tema uistinu široka i zaokupila je moju specijalizaciju “samo” posljednjih 14 godina. Teško mi je ne ulaziti u dubinu, no ideja mi je bila obasjati svjetlom jedno područje naše struke, da vas potaknem na istraživanje, doedukaciju i kontemplaciju.

Sve dublje uvide, znanja i praktične savjete, zadržat ću za svoje studente. Svi ste dobrodošli na neku Stott Pilates ili Progressive edukaciju, koje vas detaljno uče o različitim core protokolima i njihovim teorijskim podlogama.

Nadam se da sam vam dala jedan novi tračak uvida u materiju koja je mnogo šira i dublja od običnog Planka. Nadam se da sam vas inspirirala na potragu za znanjem. Prije nego klijenta automatizmom postavite da pola dana stoji u Planku ili mu – ne daj Bože! – zveknete dodatno opterećenje na lumbalnu kralježnicu (što je dio ove nove struje “što jače, to bolje”), razmislite dva puta.

Tijelo je savršeno dizajniran sustav. Zaslužuje našu brigu, mudrost i inteligenciju. Ne pristupajte mu površno i jednodimenzionalno. Njegov udarac natrag mogao bi biti jako bolan.

Sretno dalje!

Vaša trenerica,

Mirela Anić

IGOR_IVAN

Kondicijska priprema u rekreaciji

Prvo, želio bih se zahvaliti svima koji su pročitali naša posljednja dva teksta. Iskreno se nadam i vjerujem da smo otvorili nove ladice mnogim trenerima i rekreativcima željnim znanja i željnim promjene i rada na sebi. Zaista je najlakše prepustiti se valu neznanja koji te nosi. Na njemu sigurno jedriš neko vrijeme, ali kad tad on će nestati, nakon njega ostaje samo tvoja nasukanost na žalu neznanja i neispunjenosti. Da, poetski sam raspoložen.

Nema većeg zadovoljstva od rada na sebi. To jest najteži put, ali i jedini ispravan.

Gdje god krenete, gdje god dođete, nosite svoje znanje sa sobom. Ono vas ostvaruje, ono vas čini drugačijim od drugih, ono vas hrani, ono vam daje želju za napretkom i omogućava vam napredak. Vaše znanje vas određuje u mnogim aspektima vašeg postojanja.

Da se razumijemo, ne mislim samo na stručno znanje, nego na mnoga znanja koja vas čine boljim ljudima. To je, na kraju krajeva, jedna od zadaća našeg postojanja. Radom na sebi izlazite iz svojih okvira, otvaraju vam se drugačiji pogledi na svijet oko sebe, mijenjate taj svijet i postajete bolji u mnogim aspektima. Jednostavno ćete postati bolji treneri s boljim i drugačijim uvidima.

Vjerojatno se neki pitaju: “Ma dobro, kaj on sad tu nama lupeta!?”

Eto, jednostavno sam imao potrebu ovo napisati, iz vlastitog iskustva ću vam reći da je to uistinu tako. Iskreno se nadam da će vam naši tekstovi barem malo pomoći da radite na sebi i da vam počnu mijenjati razmišljanje u nekim aspektima vašeg postojanja.

E sad se možemo posvetiti glavnoj temi. Profesionalnom jedrenju, i to na australskim valovima, ma možda i Svjetskom prvenstvu u jedrenju na dasci.

Slikovito sam vam htio prikazati koliko se elemenata kondicijske pripreme svakodnevno koristi po raznim gymovima, bez znanja i uopće bilo kakvih uvida čemu to služi, s kime se to smije raditi, kada se smije koristiti, u kojem omjeru se smije koristiti, kojim intenzitetom itd.

Na žalost mnogih vježbača, ne ide to baš tako da nakon što ste došli na prvi, drugi ili peti trening sad ćete malo raditi pliometriju ili ćete sprintati kao sumanuti. U kondicijskoj pripremi sve je sustavno i periodizirano.

U kondicijskoj pripremi sve se zna:

  • kada se radi
  • s kim se radi
  • koliko se radi
  • zbog čega se radi.

Kondicijska priprema vrlo je složena, egzaktna, planirana i programirana. Ne možete početi s razvojem neke sposobnosti ako prije toga niste napravili niz elemenata pripreme za njezin razvoj. Sada ćemo navesti neke od sposobnosti za koje mislim da su najzastupljenije i najopasnije u pravom smislu te riječi.

(Samo da vas upozorim da se neću previše koristiti stručnom terminologijom. Želim svim čitateljima približiti problematiku na najjednostavniji način i svima razumljivim jezikom. Uostalom, pa ja sam dečko iz Kozari Bronxa koji je urlao po stadionima navijajući za svoj jedini klub Dinamo Zagreb, pa kako bi moja terminologija uopće i mogla izgledati drugačije…)

PLIOMETRIJA

Pliometrija u kondicijskoj pripremi slovi za jednu najopasnijih metoda. S razlogom.

Nedavno smo na fejsu objavili jedan nevjerojatan video vrste vježbanja gdje se žene razvaljuju po šipki, uz objašnjenje da je to opasno, a jedan mladić upitao je zbog čega je to loše.

Ljudi, ne možete raditi sve što hoćete i sve što vidite, samo zato jer je to teško i zato kaj to rade u NFL-u.

Nažalost, vježbačima nedostaje znanja, pa prate trendove i uništavaju svoje zdravlje. Da bi se krenulo s pliometrijskim treningom, morate za to pripremiti cijelo tijelo. Morate biti mobilni, fleksibilni, stabilni, snažni… Ako ste sve od navedenog (sumnjam da vas je mnogo ovdje) onda morate poštovati zakonitosti programiranja i periodizacije, ne možete skakati koliko hoćete, kojim intenzitetom hoćete i kada hoćete.

Da ne pišem da morate paziti na dob, da starijim osobama i osobama koje sjede cijele dane u uredu uistinu ne treba pliometrija da bi postigli neku promjenu na njihovom tijelu.

Najčešća pojava je skakanje na box. Skakanje na box i s boxa spada pod dubinsku pliometriju, koja spada pod ozbiljan razvoj pliometrije, a i u sportu se koristi nakon duže pripreme sportaša kroz jednostavnije vrste skokova i razvoja ostalih navedenih bitnih elemenata.

U praksi je postalo normalno odmah skakati na box. Tu nastaje problem, već postoji visina, koja najčešće nije baš mala jer… Ma tko još skače na box od 15 cm? Ili 50 cm ili ništa.

Kod treninga pliometrije najveće je opterećenje na cijeli mišićno-vezivni i zglobni sustav te CNS. Tko ne slijedi njene zakonitosti u trenažnom procesu, vrlo brzo ulazi u pretreniranost i ozljede.

Samo da slučajno ne zaboravim ovdje napomenuti tehniku koja je najveći problem kod mnogih vježbača. Na tehniku rijetko tko obraća pozornost, a najvažnija je, kao i kod izvođenja svih drugih oblika bilo koje tjelesne aktivnosti. Mojim sportašima relativno dugo treba da usvoje dobru tehniku i da je automatiziraju, pa se vi zapitajte kakva je vaša ako ste krenuli odmah s ovakvim treningom.

SPRINT

I sprint spada u jedan od zahtjevnijih segmenata kondicijske pripreme. Da bi se sprint mogao izvesti pravilno i sigurno, tijelo vježbača mora za to biti spremno. Za kvalitetan sprint tijelo mora ispunjavati mnoge zahtjeve jer je kao i kod pliometrije ogromno opterećenje na cijelo tijelo.

Vjerovali ili ne, tijela mnogih sportaša NISU spremna za sprint. Ne izvode ih tehnički ispravno, pa kako onda očekivati da će to izvesti neki rekreativac koji skida kilograme ili samo želi dobro izgledati? Tko god nije odradio jedan sprinterski trening za razvoj brzine i eksplozivnosti (nevezano je li taj sprint bio pet, deset ili 20 metara), taj ne zna o čemu je riječ.

Znao sam ja nespreman ići odraditi takav trening, pa kad sam krenuo u sprint imao sam osjećaj kao da mi je netko počupao pojedine dijelove tijela. Nažalost, vježbači koji imaju taj osjećaj misle da je to normalno, ne znaju da bi ih tijelo slušalo i radilo kao podmazano da su spremni za takav trening.

Kod treninga sprinta točno se zna koliko sprinteva u seriji se smije izvoditi, kolika je dužina sprinta i kolika je pauza između svakog sprinta. To se jednostavno mora poštivati. Do najsitnijeg detalja. Ne možete sada vi trčati sprinteve u nekakvoj pauzi između vježbi ili ići njima skidati kilograme na traku. Jednostavno je više štete nego koristi.

OLIMPIJSKA DIZANJA

Posljednjih nekoliko godina velik broj vježbača počeo je raditi ovakvu vrstu treninga. Gledajući ih, vidim mnogo toga, ali najčešće i mnogo toga lošega.

Ono što je najbitnije u cijeloj priči: Stvarno ne kužim što oni time žele postići.

Ova vrsta treninga prvenstveno se koristi za razvoj eksplozivnosti, a čisto sumnjam da to treba nekome tko se priprema za ispit na faksu ili nekom konobaru koji se sprema za smjenu za šankom. Vraćamo se na temu prošlog teksta koji je napisala Mirela o funkcionalnom treningu. Ovakva vrsta treninga niti najmanje nije funkcionalna za rekreativne vježbače.

Prije ulaska u proces ovakve vrste treninga moramo napraviti niz dijagnostičkih testova, najprije vezanih za posturu i mobilnost pojedinih dijelova tijela. Ako rezultati pojedinih testova ne zadovoljavaju kriterije, onda ne krećemo s takvom vrstom treninga sve dok ih ne ispunimo.

Konkretno, ako niste mobilni u skočnom zglobu i kuku i ne možete pravilno izvesti običan čučanj (što je slučaj u 90% vježbača), onda nemate što tražiti kod bilo koje tehnike olimpijskog dizanja. Da ne nabrajam sada još niz bitnih elemenata koji utječu na pravilnu izvedbu, ova s čučnjem je dostatna, možete ju i sami provjeriti i najrelevantnija je.

Ono što morate svi shvatiti, koliko god vam teško bilo: Dok ste u nečemu loši i vi to uporno i dalje radite, vi cijelo vrijeme unapređujete to što vam je loše, a ne ono što vam je dobro.

Olimpijsko dizanje najzahtjevniji je dio priče vezane sa šipkama i utezima. U kondicijskoj pripremi uči se mjesecima i dugo vremena treba proći dok se ne krene s nekim ozbiljnijim kilažama, zato dobro razmislite još jednom prije nego krenete s tim. Bolovi u leđima koje osjećate od ovakvog treninga nisu slučajni. Prestanite se zavaravati da su od nečeg drugog.

INTERVALI

Kada god spomenem intervale, svaki put se sjetim izraza lica igrača na pripremama kad bi išli odraditi takav trening. Ako išta sportaši mrze, to su intervali. S pravom.

Osjećaj nakon intervalnog treninga u najmanju je ruku loš. Prazan si, umoran i potrošen. Logično, intervalni trening izvuče sve iz tebe. Intervalan trening specifičan je način trčanja, kao i kod metoda iz prethodnih paragrafa, moramo slijediti zakonitosti bez kojih nema učinkovitosti. A ako nema učinkovitosti, samo iscrpljujemo organizam i dovodimo ga u mnoge probleme.

Kao i kod sprinta, tijelo mora biti spremno za intervale. Kod intervala visokog intenziteta trčanja tijelo se nalazi u istom režimu rada kao i kod sprinta, ma čak i u težem ako je taj interval duži, a najčešće jest.

Osnovni problem kod trčanja intervala jest što ne možete znati koji interval trčite bez mjerenja srčane frekvencije (zato se javite Davorinu u Larus sport). Vježbaći najčešće određuju intenzitet po svojem osjećaju, a taj ne može biti objektivan. Pogotovo kod onih koji tek počinju s vježbanjem, pa ne poznaju dovoljno svoje tijelo da bi mogli prepoznati simptome visokog pulsa.

Ne trčite intervale ako mijenjate brzinu trčanja na traci ili trčite jedan krug na stazi brže ili sporije. Intervale trčite ako vam se mijenja srčana frekvencija. Pa ako niste nabavili sat za mjerenje srčane frekvencije, nemojte započeti s intervalnim treningom. Pogotovo ako ste početnici ili (ne daj Bože) još trčite intervale svaki dan, što je strogo zabranjeno jer se tijelo ne može oporaviti i ide u pretreniranost.

Zato zovite Davorina, nabavite Polar (nije reklama), poštujte interval visokog intenziteta i odmora i trenirajte pametno, a ne na što-teže-to-bolje način.

Nadam se da vam je tekst bio jasan. Neki treneri vjerojatno će reći da im je bio i prejasan, ali cilj je bio da ga shvate svi.

Kao što sam rekao, namjerno nisam koristio prestručne izraze i namjerno nisam ulazio u problematiku svake metode i njenog opisa, to se ionako može naći na hrpu linkova po netu. Ono što bih vam na kraju htio napomenuti:

Elemente kondicijske pripreme trenirajte pod vodstvom kondicijskih trenera koji poštuju sve zakonitosti. U Body & Mindu Studiju Progressive sustav kondicijske pripreme i rekreacije provode kondicijski treneri s formalnom i neformalnom naobrazbom, koji su kontinuirano mentorirani mojim znanjem i iskustvom. Na taj smo način osigurali visoku razinu sigurnosti i učinkovitosti.

Da se razumijemo, fitness treneri nisu kondicijski treneri. Osim ako je vaš fitness trener završio nekakav vid neformalne naobrazbe i dodatno se educirao za jednu od metoda – onda OK. S onima koji nemaju ništa od navedenog normalno da nećete ni trenirati ako ste pametni.

Vjerujte mi, mnogo toga možete postići treniranjem bez gore navedenih elemenata – izgledati super, biti zdravi i gubiti kilograme – ali kondicijsku pripremu prepustite sportašima. Nema šanse da prođete nekažnjeno ako ju koristite na krivi način.

Hvala vam što ste našli vremena pročitati tekst. Nadam se da ćete vrlo brzo kupiti novu dasku za surfanje.

Vaš coach,
Igor Blažinčić

MIRELA

Funkcionalni trening ili “malo morgen”

(Tako bi to rekla moja mama. A upravo je rekla i da je naslov skroz na mjestu…)

Vrijeme u kojem živimo obogaćeno je čitavim nizom novih trenažnih pristupa, od čega se posebno izdvaja program FUNKCIONALNOG TRENINGA.

Je li to doista obogaćenje? Je li taj program funkcionalan? E to ću pokušati analizirati u sljedećih nekoliko paragrafa, pa se, dragi čitatelju, udobno smjesti i prati me.

Ono što na prvu razlikuje funkcionalni trening od nekog “klasičnog” treninga jest udio kombinacijskih vježbi u kojem zajednički sudjeluje veliki broj mišića, izvodeći neku složenu kretnu strukturu. Stručno: Funkcionalni trening obiluje među ostalim višeravninskim i višezglobnim kretnjama, velikom količinom unilateralnih i recipročnih kretnji, a sve uz uporabu niza rekvizita, kao što su stabilne i nestabilne baze, gume, lopte, šipke, girje, utezi, užad, opruge…

Da. Uistinu jedan zabavan i na novi način zahtjevan trening.

Problem je u tome što se FUNKCIONALNI TRENING uzima više kao ime/naziv iza kojeg stoje gore navedeni sadržaji, umjesto da predstavlja novu paradigmu treninga koja treba biti osnova svakog treninga. Jednostavnije rečeno – ako trening nije funkcionalan, koji mu je onda cilj!?

Pritom ne mislim, naravno, na sportove i određene vještine, već na tjelovježbu.

A opet, nameće se pitanje: Ima li se uistinu svaki trening – koji je koncipiran na taj način – pravo nazivati funkcionalnim? Naravno da ne, upravo je suprotno u velikom broju slučajeva.

Po DEFINICIJI funkcionalni trening je onaj trening koji ima za cilj optimizirati i poboljšati funkcionalnost organizma i to u svakodnevnim aktivnostima. Što znači da je u svojoj osnovi funkcionalnost personalizirana.

Nije ista za:

  • moju mamu, koja je u penziji i radi umjereno zahtjevne kućanske poslove (i to odlično!)
  • mene, koja sam i majka i trener i kućanica istodobno
  • nekog menadžera od 40-ak godina
  • profesionalnog nogometaša, košarkaša, tenisačicu…

Objašnjenje je jednostavno: Ono što je za jednog funkcionalno, za drugog je nepovoljno.

Svi mi imamo svakodnevicu s drugačijim zahtjevima, a opet nas inicijalno razlikuje postura, pokretljivost, kondicija te niz drugih sposobnosti. I upravo bi se na temelju tih ulaznih informacija trebali odabrati pravomjerni sadržaji, pristupi i alati koji bi zajednički povećali funkcionalnost nas i naših vježbača.

Pa kad je već funkcionalnost individualizirana, isto je i s načinima njezine optimizacije. Nameće se jednostavan zaključak: Što je veća trenažna skupina, to je manje funkcionalnosti u njoj.

Idemo konkretnije. Funkcionalni trening treba utjecati na povećanje mobilnosti i stabilnosti, motoričkih, funkcionalnih, ali i kognitivnih sposobnosti.

Pretpostavka za trening jest optimalno zdravstveno stanje vježbača, što je ujedno i primarni cilj treninga. Estetika dolazi kao očekivana posljedica toga, ali o tome ćemo neki drugi put, da ne odlutamo previše s teme.

Da bismo odabrali primjerene modalitete rada, potrebna nam je inicijalna DIJAGNOSTIKA i procjena svakog vježbača ponaosob. Na temelju te procjene odabiru se adekvatni modaliteti rada koji će konkretnog vježbača dovesti do efikasnosti kretanja.

Ako pogledamo ponuđene programe vidjet ćemo da hrpa različitih ljudi izvodi hrpu istih vježbi. Često je to brzo, neprecizno i bez kontrole. Zašto oni rade sve isto? Zašto rade jednonožni čučanj ako im niti u sunožnom ne pali Gluteus maximus? Zašto rade plank ako im Internus Obliques pale kasno ili pale nedovoljno? Zašto rade skokove ako nemaju dostatnu mobilnost skočnog zgloba? Zašto rade pull-upove i push-upove ako im lopatice nisu dovoljno stabilne? Zašto rade složene i brze kretnje kad im niti spore i jednostavne nisu biomehanički korektne? Ma zašto uopće sve to rade u takvoj mjeri i takvom intenzitetu ako je riječ o srednjovječnoj ženi koja radi na šalteru u banci!?

No nepotrebni intenzitet ne bi bio toliki problem (iako jest) da nije toliko nemara oko preciznosti i tehnike, često u korelaciji s mišićnim disbalansom vježbača. Upravo se u takvim treninzima “sve za svakog” kreće na povećanje snage, brzine i kondicije prije dostizanja nužne razine stabilnosti, mobilnosti i svjesnosti.

Produkt toga je loša tehnika. Loša tehnika koja je prisutna u svakoj repeticiji, a budite sigurni da će njih biti dovoljno da dugoročno degradiraju funkcionalnost, uz samo dva moguća rezultata: a) bol, b) ozljeda.

Stoga, iako je funkcionalni trening konceptualno i filozofski drugačiji od “klasičnog” treninga jer on primarno trenira pokret od najjednostavnijih do najsloženijih, a ne isključivo mišić, ipak mu je potrebno više dimenzija od naziva i pet standardnih elemenata i rekvizita, koje obično vidimo okolo, kako bi uistinu bio funkcionalan.

Kada smo u Body&Mind Studiju davali ime našem funkcionalnom treningu, prozvali smo ga PROGRESSIVE funkcionalni trening. Nedugo nakon toga maknuli smo taj sufiks, potvrđujući onu ideju s početka priče – što je uopće trening, ako mu nije cilj povećati funkcionalnost organizma ili bar većinu sposobnosti?

Nismo htjeli uzeti naziv koji se nekako uvijek veže uz određene sadržaje. Umjesto toga, preuzeli smo novu, suvremenu filozofiju treninga i ugradili je u svaki naš program.

Pa ako je funkcionalni trening nova paradigma, onda njezini principi moraju vrijediti u svakom treningu te je nepotrebno etiketirati jedne kao takve, nasuprot drugih koji to, kao, nisu.

A ako je tako, onda bi se i princip personalizacije trebao provesti i u grupne treninge, onoliko koliko je moguće. Takvim načinom mogli bismo reći da nas je suvremeno doba obogatilo, ne samo novim nazivom i sadržajem, već novim inteligentnim pristupom treningu.

Međutim, ako smo samo dobili još jedan novi program tako nekreativnog naziva, koji nije u skladu s onim što predstavlja, onda smo još jednom pobrkali lončiće. Banalizirali smo znanost, komercijalizirali nove spoznaje, prodali ponovno kao i sve do sad po principu “muda pod bubrege” jer, eto… To sad prolazi. Ne marimo za posljedice.

Nadam se da će uz realnu prisutnost ovih dvaju oprečnih ideja pobijediti ona kojoj naziv nije bitan jer je i sam postao program. A program je postao princip, koji utječe na to da ljudi budu zdraviji, funkcionalniji, vitalniji, sretniji i dugovječniji. Baš kao mi u B&M.

Vaša trenerica,

Mirela Anić

431

Trening

Nakon što ste vidjeli naslov ovog teksta vjerojatno ste pomislili da je ovo još jedan uobičajeni tekst o broju serija, sklekovima, bijelome mesu i spavanju. Nije. Ovo je moj osobni osvrt, moje razmišljanje o treningu, moje razmišljanje o ljudima koji ih provode i svemu ostalome što se naziva treningom.

Prije pisanja ovog teksta vježbao sam Yogu u dnevnom boravku, vjerojatno mi je otvorila mnoge od 72 tisuće energetskih kanala, pa se iskreno nadam da ću biti zanimljiv i da ćete ponešto i naučiti iz njega. Pa da prijeđemo na stvar:

Nevjerojatno je koliko smo evoluirali kao ljudska bića u nekim aspektima, koliko znanja imamo u svim područjima i koliko se dugo ljudi bave tjelesnom aktivnošću, a vrlo često izgleda kao da je sve navedeno – obrnuto. Pored svih znanja, Interneta, knjiga, velikih klubova koji rade vrhunski posao, velikih trenera koji proizvode prvake, pristup treningu uvelike je promijenio smjer, ali u negativnom kontekstu.

Nažalost, zdravlje je sve manje bitno. Ili je bitno, ali ljudi su ga počeli shvaćati na drugačiji način. Kakav je to način?

  • To je način u kojem je za vrijeme trening bitan intenzitet, a ne tehnika.
  • To je način u kojem za vrijeme treninga trener s klijentom radi nešto što je vidio na YouTubeu, što nije dobro ni za njega, ni za njegovog klijenta.
  • To je način u kojem trener krene u trenažni proces, a prije toga nije napravio dijagnostiku koja mu daje barem osnovne podatke o posturi i funkcioniranju tijela, koja mu je najvažnija stvar u cijeloj priči s treningom.
  • To je način u kojem se treneri upuštaju u rehabilitacijske procese, a pritom nemaju pojma o tome i misle da je rehabilitacija nešto što se događa ako pumpaju kvadriceps na trenažeru i stave klijenta na nestabilnu bazu.
  • To je način u kojem razni – svaka čast svakoj profesiji – parketari, zubari, pravnici, televizijske voditeljice, razne trebice s napumpanim guzama i izrezanim trbusima, pa onda i osobe drugih zanimanja vode treninge u fušu. Ili im je to glavno zanimanje, jer ne znaju što bi drugo radili, bez obzira što nemaju baš nikakvu naobrazbu. Ni formalnu ni neformalnu. Neki se čak udostoje odraditi vikend tečaj i položiti neki vikend certifikat, pa nakon toga odmah uzimaju štopericu u ruke.
  • Ima tu još puno načina na koje shvaćamo zdravlje, ali potrajalo bi da ih sve sada nabrajam…

Da se vratim na početak priče… Evoluirali smo u guzicama, cicama, pločicama, prodavanju priče i tome da svatko radi posao koji hoće, a tako nećemo daleko stići. Pogotovo ne oni koje treniraju takvi.

Ponekad me sram moje struke i onoga čime se bavim. Imam osjećaj da sam u nekom krivom vremenu, da sam prerano bio negdje i da sam prerano ostario, iako imam tek 35. Nekad sam imao pločice, bio utreniran kao lovački pas (kako bi to rekao Nikola, moj legendarni boksački trener), pucali su na meni bicepsi i prsa (OK, sad već muljam, nikad nisam imao baš neka prsa), ali tad nije bilo mobitela i nismo se slikali na WC-u čitajući Sportske ili dok smo jeli mesni narezak i rajčice na plaži.

A danas? Gdje god pogledaš, izlete ti “treneri”, s guzicama, cicama, bicepsima i pločicama. Ne bih ja imao ništa protiv njih, ali takvi uglavnom spadaju među one već prije navedene profesije, a treninge rade s malo veze sa zdravljem – s tisućama iskoraka po treningu ili brojanja serija i dodavanja utega.

Bez ulaganja u sebe i bez znanja nema ni zdravlja kod onoga koga treniraš.

(Mislim da moram opet nabaciti pločice ili barem biceps. Uhvatit ću se mobitela i napraviti dobar album selfija. Po mogućnosti, sa slikama iz WC-a toliko napet da je sva sreća da sam tamo. Da se razumijemo, stvarno nemam ništa protiv mišića, pogotovo protiv guzica – pločice na komadima me baš i ne pale i ne kužim zašto današnji komadi nastoje imati 30 kg i izgledati kao mršavi muškarci – ali trenerska profesija mnogo je više od mišića, selfija i od toga kako izgledati pred ogledalom.)

Da se dotaknemo malo i treninga:

Gledam mnoge snimke i na njima vidim samo hrpu svega lošega. Nevjerojatno kakva je izvedba vježbi koje neki izvode. Najčešče je to spika “što teža vježba to bolje”, ali egzekucija je najgora moguća. Nažalost, mnogi se lijepe na to i popuše tu spiku, krenu vježbati na takav način i sustavno uništavaju svoje zdravlje.

U gotovo svakoj knjizi o treningu koja nešto vrijedi pročitat ćete da je TEHNIKA najbitniji element. Kada izvodite neku vježbu, nemojte ju izvoditi samo da biste ju izveli jer je na YouTubeu radi neki izripani AfroAmerikanac, vjerojatno s prevelikim opterećenjem. Izvodite vježbu tehnički ispravno jer ćete tako ostati zdravi i nećete morati za nekoliko godina na rehabilitaciju.

Uz tehniku, važan je intenzitet. Ali, ljudi dragi, intenzitet dolazi nakon određenog vremena i tek onda kad je tehnika korektna. U suprotnom je visoki intenzitet poguban za vaše tijelo, pogotovo ako vi ili vaš klijent imate 30 kg viška, a peglate kao da vam je zadnji trening u životu. Ne ubijajte svoje klijente koji trebaju smršaviti i tek su počeli, radite im veliku štetu za sve vitalne dijelove tijela.

Što me dovodi do praćenja srčane frekvencije, nečeg što je u Hrvatskoj još uvijek znanstvena fantastika. Kako možete znati u kojoj vam je zoni vježbač ako radite “kardio”, a ne pratite srčanu frekvenciju? Nema šanse da to znate, a svaki trening koji radite bez toga jako je opasan po zdravlje vašeg klijenta.

Logično je da su ti ljudi nakon dva treninga pretrenirani, ali nema veze, ubijeni su nakon treninga, kilaža rapidno pada i to je jedino važno. Naravno da pada, vjerojatno su im izbačeni svi ugljikohidrati iz prehrane i obroci zamijenjeni raznim shakeovima, ali svi su treneri danas i nutricionisti, pa je to ok. (Naravno da nije!)

Čest je slučaj – čast iznimkama koji to rade kad je vrijeme i znaju zašto to rade – da treneri manjak znanja prikrivaju visokim intenzitetom treninga i onda misle ako su ubili klijenta da je to pravi trening, a to misle i njihovi klijenti. Shvatite napokon: Nije super trening ako se ne znaš nakon njega dovesti autom kući. To nema veze sa treningom. To nema veze s dobrom starom: “U zdravom tijelu zdrav duh”, jer poslije par takvih treninga i duh pobjegne iz vas…

Sada će moj frend Edo reći: “Pa jel se sjećaš kako si bio mlad i lud, masakrirao si se s treninzima!”

Da. Sjećam se. Zato vam i kažem da to nije dobro. Jer sam tako trenirao godinama i osjećam posljedice toga. Bogu hvala da sam se susreo s Yogom – hvala mojem učitelju Govindu Puriju – i Pilatesom – hvala kraljici Pilatesa u Hrvata Mireli Anić. Danas ih vježbam i riješio sam mnoge probleme koje sam imao zbog takvog “pametnog” načina treniranja.

Nekom mlađem treneru to je teško shvatiti. I oni imaju svoj put u stručnom odrastanju, ali imaju i odgovornost prema svojim klijentima, ne smiju raditi s njima što rade sa sobom. Treneri, vaši klijenti najčešće nisu utrenirani kao vi, stoga ne pretjerujte, nego ih čuvajte i pazite. Ako dižeš dvije girje od 20 kg, nemoj to raditi i sa svojim klijentom koji je počeo s treninzima prije tjedan dana ili ima 20 kg viška ili ima 15 god…

Za kraj bih sve posvetio i nesretnim rekreativcima. Nesretnim, jer vide sve i svašta po raznim linkovima, pročitaju u časopisima i vide na raznim snimkama, pa je tako sad se odmah ide na maraton, bez obzira što si počeo trčati prije par mjeseci. Ma možeš i na duatlon jer si skinuo pomoćne kotače na biciklu… Ili ako si tek nedavno počeo trenirati skačeš 5 minuta u komadu na box ili radiš 100 zgibova na treningu.

Ne ide to baš tako, ne pristupa se treningu baš na takav način. To jednostavno nije normalno. Brzo dolazi do problema i raznih bolova, a nakon toga i do ozljeda. Ne nasjedajte na onu foru da je normalno da te nešto boli ako si počeo trenirati.

Čest je slučaj i da netko ima klijenta koji radi između osam i 12 sati dnevno, pa dođe nakon posla, a trener ga tako izmasakrira da ovaj više ne zna gdje je. Jer to je trening. E nije, dragi moji!

Klijent bi se nakon treninga trebao osjećati ispunjeno i sretno, a ne da si ne može ni shake promućkati ili dići sapun s poda pod tušem. Jednom sam prisustvovao treningu u kojem je klijentica jednog trenera radila iskorake po dvorani gore-dolje nekoliko puta. Sve bi bilo OK da dvorana nije bila dugačka stotinjak metara… Bilo je tu i suza, ali on ju je uvjeravao da je to OK i da će tako izgubiti kile. Često već poslije mjesec dana, a i prije dođe nekakva viroza, pojave se bolovi u pojedinim dijelovima tijela, jednostavno dolaze problemi.

Ne možete ubijati nečije tijelo, a ni svoje, a da vam ono ne uzvrati. Ne možete voziti auto, ako prije niste išli u auto-školu. Ne možete popravljati nečije zube, ako za to niste išli na fakultet. Ne možete nekoga braniti na sudu, ako niste prije toga završili pravni fakultet. Jel da? Kako to logično zvući…

E pa isto tako ne možete voditi nečiji trening, biti nečiji trener, biti odgovoran za nečije zdravlje, ako nemate za to znanje i niste se za to prethodno školovali!

Nadam se da sam nekima barem malo pomogao ovim tekstom ili im barem otvorio oči. Ovo je bilo za “sve moje ljude oko mene”, kako bi rekao legendarni TRAM 11, koji i sad svira na pojačalu.

Pozdrav svim trenerima, gdje god bili! Ulažite u sebe, na nama je velika odgovornost, a treća smo nacija po pretilosti u svijetu, tako da ima posla preko glave. Zavrnite rukave, krenite s treniranjem jer nikada nije kasno, samo krenite uz pomoć trenera koji su završili auto školu… A da ne da vas voze po blatu umjesto po cesti.

Vaš coach,

Igor Blažinčić