Trening

Nakon što ste vidjeli naslov ovog teksta vjerojatno ste pomislili da je ovo još jedan uobičajeni tekst o broju serija, sklekovima, bijelome mesu i spavanju. Nije. Ovo je moj osobni osvrt, moje razmišljanje o treningu, moje razmišljanje o ljudima koji ih provode i svemu ostalome što se naziva treningom.

Prije pisanja ovog teksta vježbao sam Yogu u dnevnom boravku, vjerojatno mi je otvorila mnoge od 72 tisuće energetskih kanala, pa se iskreno nadam da ću biti zanimljiv i da ćete ponešto i naučiti iz njega. Pa da prijeđemo na stvar:

Nevjerojatno je koliko smo evoluirali kao ljudska bića u nekim aspektima, koliko znanja imamo u svim područjima i koliko se dugo ljudi bave tjelesnom aktivnošću, a vrlo često izgleda kao da je sve navedeno – obrnuto. Pored svih znanja, Interneta, knjiga, velikih klubova koji rade vrhunski posao, velikih trenera koji proizvode prvake, pristup treningu uvelike je promijenio smjer, ali u negativnom kontekstu.

Nažalost, zdravlje je sve manje bitno. Ili je bitno, ali ljudi su ga počeli shvaćati na drugačiji način. Kakav je to način?

• To je način u kojem je za vrijeme trening bitan intenzitet, a ne tehnika.
• To je način u kojem za vrijeme treninga trener s klijentom radi nešto što je vidio na YouTubeu, što nije dobro ni za njega, ni za njegovog klijenta.
• To je način u kojem trener krene u trenažni proces, a prije toga nije napravio dijagnostiku koja mu daje barem osnovne podatke o posturi i funkcioniranju tijela, koja mu je najvažnija stvar u cijeloj priči s treningom.
• To je način u kojem se treneri upuštaju u rehabilitacijske procese, a pritom nemaju pojma o tome i misle da je rehabilitacija nešto što se događa ako pumpaju kvadriceps na trenažeru i stave klijenta na nestabilnu bazu.
• To je način u kojem razni – svaka čast svakoj profesiji – parketari, zubari, pravnici, televizijske voditeljice, razne trebice s napumpanim guzama i izrezanim trbusima, pa onda i osobe drugih zanimanja vode treninge u fušu. Ili im je to glavno zanimanje, jer ne znaju što bi drugo radili, bez obzira što nemaju baš nikakvu naobrazbu. Ni formalnu ni neformalnu. Neki se čak udostoje odraditi vikend tečaj i položiti neki vikend certifikat, pa nakon toga odmah uzimaju štopericu u ruke.
• Ima tu još puno načina na koje shvaćamo zdravlje, ali potrajalo bi da ih sve sada nabrajam…

Da se vratim na početak priče… Evoluirali smo u guzicama, cicama, pločicama, prodavanju priče i tome da svatko radi posao koji hoće, a tako nećemo daleko stići. Pogotovo ne oni koje treniraju takvi.

Ponekad me sram moje struke i onoga čime se bavim. Imam osjećaj da sam u nekom krivom vremenu, da sam prerano bio negdje i da sam prerano ostario, iako imam tek 35. Nekad sam imao pločice, bio utreniran kao lovački pas (kako bi to rekao Nikola, moj legendarni boksački trener), pucali su na meni bicepsi i prsa (OK, sad već muljam, nikad nisam imao baš neka prsa), ali tad nije bilo mobitela i nismo se slikali na WC-u čitajući Sportske ili dok smo jeli mesni narezak i rajčice na plaži.

A danas? Gdje god pogledaš, izlete ti “treneri”, s guzicama, cicama, bicepsima i pločicama. Ne bih ja imao ništa protiv njih, ali takvi uglavnom spadaju među one već prije navedene profesije, a treninge rade s malo veze sa zdravljem – s tisućama iskoraka po treningu ili brojanja serija i dodavanja utega.

Bez ulaganja u sebe i bez znanja nema ni zdravlja kod onoga koga treniraš.

(Mislim da moram opet nabaciti pločice ili barem biceps. Uhvatit ću se mobitela i napraviti dobar album selfija. Po mogućnosti, sa slikama iz WC-a toliko napet da je sva sreća da sam tamo. Da se razumijemo, stvarno nemam ništa protiv mišića, pogotovo protiv guzica – pločice na komadima me baš i ne pale i ne kužim zašto današnji komadi nastoje imati 30 kg i izgledati kao mršavi muškarci – ali trenerska profesija mnogo je više od mišića, selfija i od toga kako izgledati pred ogledalom.)

Da se dotaknemo malo i treninga:

Gledam mnoge snimke i na njima vidim samo hrpu svega lošega. Nevjerojatno kakva je izvedba vježbi koje neki izvode. Najčešče je to spika “što teža vježba to bolje”, ali egzekucija je najgora moguća. Nažalost, mnogi se lijepe na to i popuše tu spiku, krenu vježbati na takav način i sustavno uništavaju svoje zdravlje.

U gotovo svakoj knjizi o treningu koja nešto vrijedi pročitat ćete da je TEHNIKA najbitniji element. Kada izvodite neku vježbu, nemojte ju izvoditi samo da biste ju izveli jer je na YouTubeu radi neki izripani AfroAmerikanac, vjerojatno s prevelikim opterećenjem. Izvodite vježbu tehnički ispravno jer ćete tako ostati zdravi i nećete morati za nekoliko godina na rehabilitaciju.

Uz tehniku, važan je intenzitet. Ali, ljudi dragi, intenzitet dolazi nakon određenog vremena i tek onda kad je tehnika korektna. U suprotnom je visoki intenzitet poguban za vaše tijelo, pogotovo ako vi ili vaš klijent imate 30 kg viška, a peglate kao da vam je zadnji trening u životu. Ne ubijajte svoje klijente koji trebaju smršaviti i tek su počeli, radite im veliku štetu za sve vitalne dijelove tijela.

Što me dovodi do praćenja srčane frekvencije, nečeg što je u Hrvatskoj još uvijek znanstvena fantastika. Kako možete znati u kojoj vam je zoni vježbač ako radite “kardio”, a ne pratite srčanu frekvenciju? Nema šanse da to znate, a svaki trening koji radite bez toga jako je opasan po zdravlje vašeg klijenta.

Logično je da su ti ljudi nakon dva treninga pretrenirani, ali nema veze, ubijeni su nakon treninga, kilaža rapidno pada i to je jedino važno. Naravno da pada, vjerojatno su im izbačeni svi ugljikohidrati iz prehrane i obroci zamijenjeni raznim shakeovima, ali svi su treneri danas i nutricionisti, pa je to ok. (Naravno da nije!)

Čest je slučaj – čast iznimkama koji to rade kad je vrijeme i znaju zašto to rade – da treneri manjak znanja prikrivaju visokim intenzitetom treninga i onda misle ako su ubili klijenta da je to pravi trening, a to misle i njihovi klijenti. Shvatite napokon: Nije super trening ako se ne znaš nakon njega dovesti autom kući. To nema veze sa treningom. To nema veze s dobrom starom: “U zdravom tijelu zdrav duh”, jer poslije par takvih treninga i duh pobjegne iz vas…

Sada će moj frend Edo reći: “Pa jel se sjećaš kako si bio mlad i lud, masakrirao si se s treninzima!”

Da. Sjećam se. Zato vam i kažem da to nije dobro. Jer sam tako trenirao godinama i osjećam posljedice toga. Bogu hvala da sam se susreo s Yogom – hvala mojem učitelju Govindu Puriju – i Pilatesom – hvala kraljici Pilatesa u Hrvata Mireli Anić. Danas ih vježbam i riješio sam mnoge probleme koje sam imao zbog takvog “pametnog” načina treniranja.

Nekom mlađem treneru to je teško shvatiti. I oni imaju svoj put u stručnom odrastanju, ali imaju i odgovornost prema svojim klijentima, ne smiju raditi s njima što rade sa sobom. Treneri, vaši klijenti najčešće nisu utrenirani kao vi, stoga ne pretjerujte, nego ih čuvajte i pazite. Ako dižeš dvije girje od 20 kg, nemoj to raditi i sa svojim klijentom koji je počeo s treninzima prije tjedan dana ili ima 20 kg viška ili ima 15 god…

Za kraj bih sve posvetio i nesretnim rekreativcima. Nesretnim, jer vide sve i svašta po raznim linkovima, pročitaju u časopisima i vide na raznim snimkama, pa je tako sad se odmah ide na maraton, bez obzira što si počeo trčati prije par mjeseci. Ma možeš i na duatlon jer si skinuo pomoćne kotače na biciklu… Ili ako si tek nedavno počeo trenirati skačeš 5 minuta u komadu na box ili radiš 100 zgibova na treningu.

Ne ide to baš tako, ne pristupa se treningu baš na takav način. To jednostavno nije normalno. Brzo dolazi do problema i raznih bolova, a nakon toga i do ozljeda. Ne nasjedajte na onu foru da je normalno da te nešto boli ako si počeo trenirati.

Čest je slučaj i da netko ima klijenta koji radi između osam i 12 sati dnevno, pa dođe nakon posla, a trener ga tako izmasakrira da ovaj više ne zna gdje je. Jer to je trening. E nije, dragi moji!

Klijent bi se nakon treninga trebao osjećati ispunjeno i sretno, a ne da si ne može ni shake promućkati ili dići sapun s poda pod tušem. Jednom sam prisustvovao treningu u kojem je klijentica jednog trenera radila iskorake po dvorani gore-dolje nekoliko puta. Sve bi bilo OK da dvorana nije bila dugačka stotinjak metara… Bilo je tu i suza, ali on ju je uvjeravao da je to OK i da će tako izgubiti kile. Često već poslije mjesec dana, a i prije dođe nekakva viroza, pojave se bolovi u pojedinim dijelovima tijela, jednostavno dolaze problemi.

Ne možete ubijati nečije tijelo, a ni svoje, a da vam ono ne uzvrati. Ne možete voziti auto, ako prije niste išli u auto-školu. Ne možete popravljati nečije zube, ako za to niste išli na fakultet. Ne možete nekoga braniti na sudu, ako niste prije toga završili pravni fakultet. Jel da? Kako to logično zvući…

E pa isto tako ne možete voditi nečiji trening, biti nečiji trener, biti odgovoran za nečije zdravlje, ako nemate za to znanje i niste se za to prethodno školovali!

Nadam se da sam nekima barem malo pomogao ovim tekstom ili im barem otvorio oči. Ovo je bilo za “sve moje ljude oko mene”, kako bi rekao legendarni TRAM 11, koji i sad svira na pojačalu.

Pozdrav svim trenerima, gdje god bili! Ulažite u sebe, na nama je velika odgovornost, a treća smo nacija po pretilosti u svijetu, tako da ima posla preko glave. Zavrnite rukave, krenite s treniranjem jer nikada nije kasno, samo krenite uz pomoć trenera koji su završili auto školu… A da ne da vas voze po blatu umjesto po cesti.

Vaš coach,

Igor Blažinčić